Nekada smo imali predsjednika koji je svuda u svijetu bio cijenjen i poštovan…

Imao je pristup i kod kraljeva i kod careva i kod predsjednika svih zemalja pa i onih najmoćnijih.
Smio je taj u vrijeme najžešćeg hladnog rata da dođe u Bijelu kuću, gdje je inače zabranjeno pušenje i zapali kubansku cigaru pored američkog predsjednika.
A smio je vjerovali ili ne i da izađe na ulice, među narod i nije bilo naoružanih kordona policije sa štitovima i pendrecima kao danas, da njega čuvaju od naroda a građane rastjeruju i prikrivaju mnogobrojna ubistva kao što je to danas slučaj.
A onda su došla druga vremena i više niko nije smio zapaliti kubanske cigare u bijeloj kući ali pojavili su se neki koji su švercovali duvan u ratu i tako se obogatili a danas su na uticajnim pozicijama, vlasnici firmi, što bi moderno rekli tajkuni te ministri, poslanici pa i predsjednici.
Predsjednici, odnosno šefovi svojih mafijaških struktura a nikako predsednici narodu, da ne bude zabune.
I tako se opet desilo da jedna slika govori više od hiljadu riječi.
Ako neće Teheran Muji, onda će naravno Mujo u Teheran…