Nekako u to vrijeme počinjao je i odlučniji politički uspon etnonacionalnih lidera Milorada Dodika (u drugom pokušaju) i Dragana Čovića, nešto kasnije i Bakira Izetbegovića, koji su za ovih deceniju i po uspjeli gotovo nezamislivo: unesrećiti i raseliti preko 300.000 ljudi, a zemlju svjesnom namjerom dovesti na ivicu novog rata.

Postoji neko ko misli da nije tako?

Sve ono o čemu sam pisao 2004. godine dešava se i danas. Isti ti ljudi, iste političke partije i ideje (s malim varijacijama), iste ideologije punih 15 godina nas uvjeravaju da smo u smrtnoj opasnosti od onih drugih i trećih, da moramo da budemo Srbi, Hrvati i Bošnjaci pa tek onda građani i „ostali“, da ne možemo da se ostvarimo kao ljudi i građani, individue i pojedinci, već tek pod etnonacionalističkim zaštitom kolektivnih i nacionalnih prava. I dok su to radili mi smo bivali sve siromašniji, a oni sve bogatiji i moćniji.

U međuvremenu smo postali poput stada ovaca jer sve do čega su nas doveli uspjeli su uz našu pomoć (priče o izbornim krađama, kojih dakako i apsolutno ima, tek su pravdanja za naivne jer nema te izborne krađe koja bi mogla da utiče na masovnu odlučnost građana za promjenama!). U toku ovih 15 godina korupcija u državi i svim njenim institucijama postala je standard, laži vrijednost u društvu, a primitivni vokabular i čobansko obraćanje supranicima i javnosti od strane onih najmoćnijih utjelovili su se do te mjere da su postali jedna vrsta općeprihvaćenog političkog rialitija.

Dobro se sjećam, sve i jedan put kad bi zemlja krenula odlučnije naprijed u reforme, svaki put kad bismo napravili veliki korak u ispunjavanju evroatlanskih obaveza, državu bi uzdrmala nova politička kriza, najave otcjepljenja pa ukidanja RS, referendumi i ostala šatorska muzika. Za rezultat bismo dobili dva koraka unazad. Nakon tog jednog naprijed. Zašto? Pa zato što Evropa, iako izranjavana i uzdrmana kakva jeste, i dalje čvrsto počiva na vladavini prava i demokratiji, vrijednostima kojih se naši etnolideri smrtno boje. Njima nikad i nigdje ne može da bude bolje i rahatnije i zato ne žele naprijed!

Pogledajte danas šta i kako rade naši etnonacionalni lideri Dodik, Čović i Izetbegović (da se razumijemo, daleko od toga da su jedini). Pogledajte njihove imovinske kartone, raspitajte se gdje su im djeca, šta i čime se bave, šta posjeduju, kako i gdje žive. Onda se osvrnite 15 godina unazad i pogledajte kako vi živite. Kakva je vaša perspektiva, a kakva budućnost vašoj djeci?

Sto i jednu pablju iz medijskih topova SDA ispalili su Bakirovi medijski satrapi na sve nas koji smo kritizirali suludi populistički potez Ramiza Salkića, inače predstavnika Bošnjaka iz RS, ali sa adresom boravka u Tuzli (!), o osnivanju nekakvog Savjeta sa 44 člana koji će nas koji živimo ovdje u RS iz rahatluka Sarajeva i Tuzle, ko biva, savjetovati šta i kako da radimo, kako da odgajamo našu djecu (već napola indoktriniranu raznim vjeronaukama i svetkovinama) i kako da se ophrvemo Dodikovom primitivnom nacionalizmu i retorici koja zemlju destabilizira do ivice sukoba.

Pri tome neće, naravno, reći da je upravo SDA najodaniji Dodikov federalni partner koji ga je spašavao više puta do sada i koji mu je, na kraju krajeva, omogućio prevlast u Domu naroda Parlametna BiH i sve što iz te prevlasti proizilazi!

O čemu ovdje, zaboga, pričamo?!

Volio bih da se varam, ali bojim se da ne postoji, barem meni poznato nije, društvo u parlamentarnoj demokratiji letargičnije od našeg, nezainteresiranije za vlastitu budućnost i pitanja zašto smo došli do ove bijede i jada kada na primjerima Milorada, Bakira, Dragana i ostalih vidimo da je moguće živjeti dobro? Bojim se da je historiji nepoznato društvo više zgaženo i poniženo od našeg a bez ikakvog ubogog odgovora na to gaženje.

I onda se čudite kada sa govornice najvećeg zakonodavnog organa u entitetu RS Milorad Dodik, pred milionskim TV auditorijumom, opoziciji i svima drugima bahato poručuje da su oni (SNSD i priljepci) već pripremili šatore, pokupovali sav praseći i jagnjeći fond, i osigurali 55.000 ruku na izborima za gradonačelnika Banja Luke te da „bezveze ne troše pare jer ne mogu da pobijede“.

Zar se čudite izostanku reakcije i međunarodne zajednice i pravne države na eklatantno, javno priznanje krivičnog djela i korupcije, nečega za što se u normalnim državama i društvima ide u zatvor?!

Ali mi nismo normalno društvo. I sve se više istinski bojim da to nećemo nikada ni biti.