Šta radi opozicija kada Lukač gazi narod…

Taj isti ministar 642 dana progoni, zlostavlja, prijeti i zastrašuje ljude koji pitaju KO JE UBIO DAVIDA. Taj isti ministar nije šamarao narod koji ga je isprovocirao, već je poslao hordu dehumanizovanih specijalaca, koji su redom udarali drvenim palicama. Bilo je krvi, ne obraza koji bride. Gdje je bila opozicija, ako znamo gdje je vlast?

“Stanivukoviću, kad sam ratovao sa mojim borcima, NATO avioni su mi letjeli iznad glave i gledao sam da li će mi te bombe istresti na glavu. Ti to ne razumiješ, tad si bio veoma malen. Ali, sada bi trebalo da shvatiš neke stvari. I nemoj nikad više to da uradiš meni, ne znam prema drugima kako, inače ćeš završiti kao i one zastavice što su završile ovdje danas.”

Udarac!

“Samo još jednom, majmune, odmakni se. Izvoli idi sjedi tamo, majmune.”

Kad čovjek u ratu izgubi cijelog i još malo sebe, tačnije prolije sedam litara krvi, što svoje (ali to “patriotski” naplati), što one Nedžada Dizdarevića i inih dizdarevića, onda mu šamar u Narodnoj skupštini Republike Srpske dođe kao dobronamjerna vaspitna metoda za mlađanog Stanivukovića. Kako pola nečovjek pola transfuzija, preciznije ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač poruči da nije uradio ništa nespojivo sa ministarskom funkcijom, tako to bude upozorenje i svim drugim stanivukovićima koji bi se drznuli da njemu bar čvoku opale. Takav je ministar kad ga neko isprovocira. Zna to svakako da se završi…

Jer, kaže, institucije se moraju poštovati. Samo, toliko se policajac Lukač uživio u ulogu da je zaboravio da institucija nije on niti je on Republika Srpska! Upravo sila koju mu je aktuelna vlast stavila u ruke sve ovo ruši!

Od nedoličnog ponašanja, kao ministrova žrtva, nije odmakao ni mlađani opozicionar Draško Stanivuković, koji po instituciji i dalje poznatoj kao Narodna skupština Republike Srpske baca u lice premijeru Radovanu Viškoviću zastavice pa taman da su to bile i one Republike Srpske. Daleko iznad njih po rušilačkim idejama je onaj koji šeta od govornice do restorana, vođa Milorad Dodik, koji u tu istu instituciju prvo pusti lažni Program reformi, a onda u restoranu poslaniku poručuje:

“J*** ti majku!”

Pomahnitalo su organizovani mitinzi! Jer, mora se iskoristiti vrijeme dok još bridi obraz od ministarske šamarčine. Ali, dalje od toga opozicija nije odmakla. Bez cilja i jasne strategije, bez istinske borbe za narod. Samo poruke da ide novi oktobar, koji, ipak, neće donijeti bitne promjene. Jer, kad strategija ne postoji, onda se, u kladioničarskom maniru, ide na sigurno. A siguran je nacionalizam! Junaci stari, heroji novi. Podsjećanje na prolijevanje krvi, na “čast” koja to nije, niti našoj djeci smije biti. Na NATO koji će, po ubjeđenju Sonje Karadžić-Jovićević, zalaziti po kućama i odvoditi mušku djecu u tamo neke ratove. Djeca će, zamislite brigu Karadžićeve, “pucati na ljude koje čak i ne poznaju”.

O budućnosti poslije Milorada Dodika ni riječ! Šta kad ode Milorad i oslobodi narod od samog sebe? Zna li odgovor iko od onih sa sinoćnje bine?

Šamar je bio samo okidač za rani početak kampanje pred oko 1.000 okupljenih građana koji su tražili odgovore! Kampanja je počela i na parkingu, 300 metara dalje, sa kriminalnim korom u prvom redu, koji nije bio od velike koristi. A nisu koristili ni spiskovi koji su lutali hodnicima institucija, ustanova i javnih preduzeća, sa potpisima zaposlenih i uhljebljenih kao potvrdama da će miting uspjeti.

GDJE JE BORBA ZA LJUDE?

Ipak, daleko od njihovih fotelja, ali tu na kilometar od njihovih mitinga, 642 dana traje borba za istinu i pravdu. Traje borba za pravo čovjeka na život i dostojanstvo! Borba za djecu Republike Srpske i funcionisanje njenih institucija.

Prije tačno toliko, 18. marta 2018. godine nestao je David Dragičević, dijete Republike Srpske. Njegovo unakaženo tijelo pronađeno je šest dana kasnije u kanalizaciji, na ušću Crkvene u Vrbas. Taj isti ministar preko inspektora je poručio da je David narkoman i sitni kriminalac, te da se okliznuo i ugušio u govnjivom potoku.

Taj isti ministar tačno toliko progoni, zlostavlja, prijeti i zastrašuje ljude koji pitaju KO JE UBIO DAVIDA. Taj isti ministar nije šamarao narod koji ga je isprovocirao, već je poslao hordu specijalaca, koji su redom udarali drvenim palicama. Bilo je krvi, ne obraza koji bride. Taj isti ministar hapsio je Davidove nesretne roditelje i prijatelje, mrtvog Davida protjerao iz Banjaluke. Otišao je dječak! Narodu, kojeg Lukač i danas progoni, ostavio je borbu za pravdu.

Metilj-opozicija uvrijeđeno je ćutala ili prilazila kada je za sebe skupljala poene. Prilazila je dok je bilo baterije u telefonima za prenose uživo. Obećavala pa lagala! Baš kao što dvije decenije lažu i oni na vlasti.

Dvadesetdvogodišnji Dizdarević s početka priče bajonetom je zaklan prije 25 godina, dvadesetjednogodišnji David brutalno je ubijen! Nema ni Jovana ni Nikole ni Danijele ni Stanka ni Bojana ni Milana…

Ministar je tu, zdravog tijela i pomračenog uma. I narod je tu, u banjalučkom Parkiću. Svake večeri pita –

KO UBIJA NAŠU DJECU?

Imaju li foteljaši odgovor na pitanje iz sadašnjosti? Ili je budućnost crna kao sinoćnji mrak u parkovima i na parkinzima?

Jer, Ćaća ne stoji i ne pita sam!

Zurnal.info