Trideset godina ubijanja čovjeka i njegovog dostojanstva rezultiralo je krajnjom apatijom i sve većim iseljavanjem…

Mi neprestano gledamo jedan igrokaz, nekakav loš šou. Primitivan, manipulativan i u krajnjem vrlo destruktivan. Ljudi će nastaviti odlaziti odavde čak više ne toliko iz materijalnih razloga koliko zbog strašnog poraza i poniženja svega ljudskog.

Pjesnikinja i romansijerka Tanja Stupar Trifunović iz Banjaluke sa romanom „Otkako sam kupila labuda“ našla se u širem izboru za prestižnu NIN-ovu književnu nagradu. Tanja je do sada objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i dva romana. Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski.

Knjiga „O čemu misle varvari dok doručkuju“ nagrađena je nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH 2007­2008. godine i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).

Knjiga pjesama „Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću“ nagrađena je Književnom nagradom „Fra Grgo Martić“ za najbolju knjigu poezije (2009). Roman „Satovi u majčinoj sobi“ nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) 2016.K njiga pjesama „Razmnožavanje domaćih životinja“ nagrađena je nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu poezije ženskog autora pisanu na srpskom jeziku (2018).

Sa Tanjom za BUKU razgovaramo o književnim nagradama, poeziji, ženkom pisanju, ali i o životu u Bosni i Hercegovini.

Tanja, našla si se se u širem izboru za NIN-ovu nagradu, kakav je prvi utisak nakon što si saznala za ovu informaciju? Pored tebe, u izboru su još četiri autora iz BiH, koliko ova činjenica govori o tome da imamo dobre književnice i književnike?

NIN-ova nagrada još uvijek skreće pažnju čitalaca ali i šire javnosti na književnost i knjigu. I to je dobro. Loše je što se nekad čini da nagrade i priče o njima postaju važnije od nagrađenih knjiga i knjiga uopšte.

Činjenica da u širem izboru za NIN-ovu nagradu ima više autora odavde raduje i pokazuje da postoji jedan uzlazan i pozitivan trend pogotovo što se tiče romana, što je odlično. Čitala sam pomenute autore i radi se o kvalitetnim knjigama koje su obilježile godinu iza nas i unijele jednu novu i življu perspektivu u ovdašnju književnost.

Tvoj prvi roman “Satovi u majčinoj sobi” bio je u užem izbori za NIN-ovu nagradu, dobila si za njega nagradu EU za književnost 2016. godine. Koliko su nagrade značajne za jednog pisca?

Kada se bavite bilo kojim poslom ohrabruje vas ako ste u tom prepoznati kao dobri i ako dobijete jednu vrstu pohvale i podrške struke. Slična stvar su i književne nagrade. Ohrabruju. I tako ih treba razumijeti. One imaju svoje vrline i imaju svoje mane. Srećom, smisao književnosti nije u nagradama.  Iako se o njima toliko priča da se pogrešno stiče utisak da jeste.

Kakav je tvoj danas odnos sa poezijom?

Nepromijenjen. I dalje pišem pjesme. Poezija i proza u mom slučaju ne isključuju  jedno drugo. Naprotiv, nadopunjuju se.

Kroz ovo svoje djelo progovaraš o tema koje su kod nas još uvijek tabu, za tebe ne postoje teme koje su zabranjene i direktno se suočavaš sa svim tabuima. Koliko ti je u tvom radu važno razbijanje predrasuda i društvenih stigmi?

Kao što bavljenje medicinom, politikom ili bilo kojim drugim zanimanjem podrazumijeva, ili bi barem trebalo da podrazumijeva jednu vrstu mentalne, obrazovne, moralne i raznih drugih spremnosti i bavljenje književnošću podrazumjeva jedan specifičan pogled na svijet koji često znači nešto drugačiju percepciju intime, ličnog, društvenog pa i toga šta je to tabu i postoji li uopšte tabu iz perspektive književnog teksta. Odluka da se bavimo književnošću podrazumjeva spremnost da se uhvatimo u koštac sa jednom gotovo nepodnošljivom otvorenošću, zapitanošću i ranjivošću.

Književnost ne poučava životu. Nema gotova objašnjenja. Ona stavlja u samo središte života i vi sami iz tog pulsiranja osjećate i učite. To je meni književost. Spremnost da se uroni u srce stvari. Ako to dira nečije okoštale stavove, to je posljedica. Književnost zna biti neprijatna jer zapitkuje o stvarima koje smo držali gotovim, jasnim i bilo nam je lakše tako. Sada nas neko gurka i pomjera iz naše lagodne pozicije u neizvjesno. To je književnost. Ali život se rađa i odvija upravo u neizvjesnom. Pisati znači hodati kroz tu neizvjesnost. Ići ka središtu, ali i ka rubovima života. Istraživati beskrajnost kombinacija mogućeg i mašte. Koliko prijatnog i neprijatnog ima u svakom od nas.

Koliko prikrivenog. I sve to što izvučemo otud neko će doživjeti kao bogatstvo, neko kao uvredu. Svako društvo ima svoje tabue. I svoje svete krave. I svoje rituale i navike. Svako ko je zapitan želi proći iza toga i vidjeti zašto sve to; ti tabui, te svete krave, ti rituali. Na kakvim istinama počiva naša stvarnost. Neko to naziva rušenjem tabua i razbijanjem predrasuda ja bih rekla da je to samo jedna inicijalna i nužna zapitanost bez koje nema ni umjetnosti ni mišljenja.

„Otkako sam kupila labuda“ roman je prije svega o ljubavi i rastanku. Koliko su ove teme okosnice ljudskog života, pitanje koje svakoga muči, kad si u ljubavi mogućnost rastanka je uvijek moguća?

Plašim se svake rečenice koja poopštava i svodi na jednu, dvije stvari bilo da je riječ o društvenoj stvarnosti ili romanu. Čini mi se da je najgora noćna mora svakom autoru kada ga pitaju o čemu je roman. A vjerovatno i recenzentu kada u one tri, četiri rečenice na kraju knjige treba opisati knjigu. Shvatam tu ekonomiju sažimanja i poentiranja, ali onda sve ispadne kao dnevni horoskop, svi se možemo prepoznati u svemu. Vjerovatno su 2/3  romana o ljubavi i rastanku. O filmovima da i ne pričam. Suštinski teško je roman tematski svesti na jednu ili dvije stvari, a često je izvedba mnogo važnija od te teme koju pokušavamo uloviti. Nisam stručnjak za rastanke, ali ako sam već pozvana da nešto kažem o njima – iskustvo mi kaže da su normalan dio ljubavne prakse. Važno je da ne budu previše obeshrabrujući. I da se poslije njih opet sastanemo, prvo sa sobom a onda i sa drugima.

Ženska literatura je sve prisutnija na knjiženoj sceni, koliko je važno žensko pisanje u regionu?

Svako dobro pisanje je važno. Žene su godinama bile zanemarivane u književnosti i ohrabrujuće je da ih danas ima više i da se njihove priče i ono što imaju reći počinju smatrati važnim. Postoji naravno ogroman dio iskustava koji su opšteljudski i bez njih je književnost nezamisliva  i o tim iskustvima podjednako pišu i muškarci i žene, ali takođe je tačna činjenica da su se neki narativi forsirali nauštrb drugih. I da su ti narativni bili bliskiji muškarcima i njihovim životnim iskustvima. Niko ne spori da mnoge od tih priča imaju umjetničku vrijednost, ali u književnosti jeste manjkalo ženske perspektive i rata i života i polnog sazrijavanja i ljubavi i majčinstva i svih mogućih zamislivih i nezamislivih stvari koji se roje u ženskim glavama jednako kao i u muškim. I koje su nam važne za naše fizičko i duhovno sazrijevanje. Na ovim prostorima mi smo prošli višestruku havariju; krah jednog sistema i raspad države na najgori mogući način – ratom, potom poraće u novoformiranim državama opterećenim ratom i kriminalom. To su sve strašne stvari koje su naša iskustva trajno obilježila i koje imaju svoj odjek u književnosti koja ovdje nastaje.

Koliko je danas teško živjeti u BiH, čini mi se da su ljudi sve napaćeniji, ali sa druge strane ništa se ne mijenja?

Ništa se ne mijenja, jer se sva energija potroši na kuknjavu i pri tom još imate opoziciju koja je u nekoliko navrata zloupotrijebila nezadovoljstvo građana i pokazala da niti ima snage niti zna poentirati i da im je super biti opozicija. Mi neprestano gledamo jedan igrokaz, nekakav loš šou. Primitivan, manipulativan i u krajnjem vrlo destruktivan. Ljudi će nastaviti odlaziti odavde čak više ne toliko iz materijalnih razloga koliko zbog strašnog poraza i poniženja svega ljudskog.

Trideset godina ubijanja čovjeka i njegovog dostojanstva je rezultiralo krajnjom apatijom i sve većim iseljavanjem. To nije riješenje. To je tragična posljedica. Čini se da je slomljena snaga i volja za promijenom. Zapravo nama se promijena dogodila 90-tih. Ovo sada su posljedice. Neće još dugo ovdje biti nove promijene. Ona se desila. To je sada to do daljnjeg. Čak i da se promjeni vlast to ne bi značilo stvarnu no kozmetičku promjenu. To su samo različite interesne grupe ali u svojoj biti vrlo slične.

Kako naći izlaz iz tog beznađa, iz života koji se ne živi već se životari? Kako u pesimizmu naći mrvice optimizma?

Mi se svi već dugo bavimo umijećem preživljanja. Svako to radi na njemu odgovarajući i blizak način. Neko se povlači u intimu, manje krugove ljudi, insistira na postojanju svjetova mimo ovog što gledamo na tv-u jer to stvarno i jeste nekakva nakaradna i  iskonstruisana stvarnost prepuna laži (ali posljedice su nažalost realne), neko se prikloni i nastoji uklopiti u dominantni poredak stvari čak i po cijenu gubljenja sopstvenog integriteta zarad onog što zovemo normalnim životom. Puno ljudi ne može izdržati pritisak pa odlazi u sređenije zemlje u kojima im zasigurno neće biti lako, ali polažu nadu da bar njihova djeca neće prolaziti kroz poniženja kakva su prolazili sami. I pored svega ovog i svijesti da stvari često nisu idealne a kamoli pravične život jeste lijep. Borite se za njega i ne dajte budalama da vam ga obesmisle. Osmišljavajte sami svoje živote prema svojim nutrinama, a ne glasovima iz televizora. Ugasite ga. Niko nam neće pokloniti smisao pogotovo ne oni koji su kadri neprekidno obesmišljavati stvarnost zarad svojih interesa. Moramo se sami izboriti za svoj smisao i svoje živote.

Na čemu trenutno radiš, da li nam spremaš neki novi rukopis?

Akademska slikarka Tatjana Vidojević i ja zajedno radimo grafičku novelu. Ona je ilustrovala moju priču „S onu stranu“. Nešto je drugačije od svega što sam radila do sad i sama sam znatiželjna kako će izgledati. Novela treba da izađe u toku godine u izdavačkoj kući „Besna kobila“.

Buka