NAMA JE NEOPHODNA I JEDINI SPAS SAMO – REVOLUCIJA

Mirnu, depresivnu i uobičajeno (ne)podnošljivu stvarnost s vremena na vrijeme uzdrma neki događaj koji na nenamjeran i sasvim slučajan način pokaže pravo lice ljudi koji su mi se do sada prodavali za prijatelje.

Sve ono što normalne ljude boli i smeta svuda u svijetu, ovdje se proglašava normalnim i redovnim stanjem. I tako polako, „normalno i redovno“ gubimo i zadnji trag civiliziranog, iskrenog, i ljudskog ponosa u nama. A kad ponestane ljudskosti i humanosti, kad nam ubiju ponos, instikti za preživljavanje preuzimaju primat, a to onda vodi u neistražene teritorije mraka ljudskog uma. Ali za sada, kao društvo ćutimo.

U svom pretvaračko–snishodljivom ophođenju, često se sapletu o svoju vlastitu pohlepu, laži, i tako se nehotice pokažu onakvima kakvi u stvari jesu.

Za razliku od takvih, postoje ljudi i događaji koje ću pamtiti čitav život. Postoje mirisi koji me vrate u neko bolje ili lošije vrijeme, od kojih srce brže zakuca, od kojih glas nehotice zatreperi. Postoje sjećanja na neka sretnija vremena koja se bez obzira na tadašnju surovu realnost, čine bolja i nadasve bezbrižnija. I za ratna vremena će mnogi reći da su bila bezbrižnija, optimističnija i sretnija nego sadašnjost. Nekad se i sam sa nostalgijom sjećam ratnih vremena. Male stvari, kao dolazak struje, vode, ili kad me promaši granata su me činile sretnim, skoro euforično sretnim. Sjesti sa par prijatelja uz konzervu nekog gulaša, litru brlje sa pijace, par cigara koje smo pušili u krug, prepričavanje skečeva iz Nadrealista, smijeh – neprocjenjivo iskustvo.

Neiskvarenost, iskrenost, skromnost, optimizam i neka neobjašnjiva bratska povezanost i bliskost sa tadašnjim prijateljima je vrhunsko zadovoljstvo i osjećaj koji sada nikako ne mogu dostići. Ono što čini čovjeka uzvišenim bićem je davno izgubilo svoju dušu u ovom okruženju. Kad se to dogodilo? Kad smo prestali biti velikodušni i iskreni jedni prema drugima? Kad smo se prestali radovati? Kad smo postali nezainteresovani za ono što nas se lično tiče? Odakle dođe ta letargija, depresija, pohlepa, licemjerje, cinizam i otimačina? Kad smo se pretvorili u društvo onih koji imaju samo kolektivnu svijest i savjest, dok se individualna ili zatomljuje, skriva, ćuti ili bježi preko Alpa? Zašto smo sebi dozvolili da sve humano, sretno i pametno iz nas neprimjetno ispari, da se izgubi u nepreglednoj masi bezličnih i beznačajnih glasača koji nesvjesno ali uporno produžavaju svoju agoniju?

Jedna posebna grupa ljudi, nazvao bih ih „šaptači savjesti“, često me savjetuju da je život takav kakav jeste i da treba trpiti, uklopiti se, utopiti se u masu ljudi bez lica, bez osmjeha, bez svog mišljenja, bez svoje posebnosti. Kažu, bolje je ne isticati se, ne govoriti, ne pisati, ne eksponirati se jer „vidiš kakva su vremena“.

Kolektivna svijest je ona koja daje oblik stvarnom životu, bez obzira koliko pogrešna bila. Mišljenje većine je ono koje se uvažava, bez obzira koliko pogubno i nazadno bilo.

Ustajali mirisi društva na samrti su u stvari mirisi umirujućeg saznanja da je sve propalo, ali da će ipak sve biti u redu. Nelogične stvari su moguće, a one sasvim moguće su nedostižne. Ljudi više i ne znaju šta je normalno a šta nije, pa ih često bune i uznemiruju neki razumni usamljeni glasovi koji se čine bogohulnim po svom izvoru i nestvarnim po porijeklu.

U stvari, rekoše mi „šaptači“, ako ćeš već pisati i nazivati sve svojim pravim imenom zašto ne ideš iz Bosne? Bezličnoj masi ne trebaju lica sa očima i osobnostima, a niko nije zainteresovan da čuje razumne i „vankalupne“ ideje i priče. Ideali ovdje nemaju ni značaj ni definiciju. Ovdje je zaboravljeno „Liberte, Egalite, Fraternite“. Zvuči kao dio neke bajke. Sve ono pozitivno što su starije generacije davno izborile (i kod nas), nove su podvijena repa, uspjele kukavički „zaboraviti“. Sve ono što normalne ljude boli i smeta svuda u svijetu, ovdje se proglašava normalnim i redovnim stanjem. I tako polako, „normalno i redovno“ gubimo i zadnji trag civiliziranog, iskrenog, i ljudskog ponosa u nama. A kad ponestane ljudskosti i humanosti, kad nam ubiju ponos, instikti za preživljavanje preuzimaju primat, a to onda vodi u neistražene teritorije mraka ljudskog uma. Ali za sada, kao društvo ćutimo….

Sve do jednog samospaljivanja (kao u Tunisu), sve do nekog našeg Tahrir trga (kao u Egiptu), sve do nekog našeg Bengazija (kao u Libiji)… Mnogi će reći da su ove revolucije u stvari pripremane u američkim i evropskim obavještajnim krugovima, i vjerovatno su u pravu, ali to za nas nije ni bitno.

Lično se ne mogu se oteti utisku da u ovom trenutku ne postoji zemlja na svijetu kojoj je potrebnija jedna velika porcija Revolucije od ove naše.

Jer revolucija koju su „oni“ podmuklo i tiho izveli pred kraj rata i u posleratnim godinama, kojom su radnicima oduzeli fabrike, poslove, dostojanstvo i plate, studentima pravo na znanje kvalitetno školovanje i nastavni kadar, seljacima pravo na selo, građanima pravo na grad, civiliziranim ljudima pravo na civilizaciju, se može završiti samo na jedan način – novom revolucijom, jer kao što sama riječ kaže, revolucija je nešto što se okreće, ponavlja, i ako ne paziš (a oni ne paze), lupi te svom snagom i težinom u lice.

Nermin Bajić