DRŽAVNI UDAR – KOVID 2020 PRO…

Politička igra na guranju parlamentarnog života na marginu zbivanja, dominacija izvršne grane vlasti nad parlamentom, bezbrojni zakoni i budžet koji se donose po hitnom postupku su pojava koja traje već duže od deceniju, a kulminirala je nastupom vanrednog događaja – pandemije korona virusa.

Narodna skupština je još jednom podvrgnuta nasilju koje provodi Milorad Dodik, jer je teško drugačije institucionalno smjestiti ovu ličnost u ustavne okvire Republike Srpske. Nasilje većine nije novo, ali je nova spremnost da se na najgrublji način krši ne samo Ustav Republike Srpske, nego i zakoni. Ukupan proizvod posljedica po Republiku Srpsku je teško procijeniti, jer je raspon kršenja ustavnog uređenja i pravnog sistema izuzetno širok.

Ustav Republike Srpske van svake sumnje ovlašćuje Republiku opštim normama pa tako član 68. navodi da Republika donosi mjere iz svoje nadležnosti za slučaj ratnog stanja i vanrednog stanja koje proglase institucije Bosne i Hercegovine, kao i mjere za slučaj vanrednog stanja koje proglase institucije Republike Srpske;

Dakle, imamo situaciju da vanredno stanje mogu da proglase:

a) institucije BiH

b) institucije Republike

Slučaj vanrednog stanja koji proglašavaju institucije BiH nije regulisan Ustavom BiH, ali jeste članom 11. Zakona o odbrani BiH i to članom 10. pomenutog zakona (Nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine) Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) nadležna je da:

a) proglasi ratno stanje na zahtjev Predsjedništva u slučaju direktnog napada na Bosnu i Hercegovinu ili dio Bosne i Hercegovine,

b) proglasi vanredno stanje na zahtjev Predsjedništva kada postoji prijetnja postojanju Bosne i Hercegovine, prijetnja napada na Bosnu i Hercegovinu ili bilo koji dio Bosne i Hercegovine ili neposredna ratna opasnost,

Dakle radi se o slučajevima iz domena “ratne” problematike i neposredne ratne opasnosti, mada je u Republici Srbiji formula o prijetnji postojanja iskorištena za uvođenje vanrednog stanja u Srbiji. Uglavnom, jasno je da se ovo vanredno stanje odnosi isključivo na RAT.

Institucija Republike Srpske koja proglašava vanredno stanje je NSRS.

To je regulisano članom 69. Ustava Narodna skupština, u skladu sa Ustavom i zakonom, proglašava: Vanredno stanje za Republiku ili dio Republike u slučaju ugrožavanja bezbjednosti, usljed elementarnih nepogoda (poplava, zemljotresa i požara), prirodnih katastrofa, epidemija, povreda ljudskih prava i sloboda i normalnog funkcionisanja ustavnih organa Republike.

Odredbe stava 3. ovog člana se ne odnose na upotrebu vojske i druge mjere iz nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.

Jasno je da je NSRS jedina nadležna da proglasi vanredno stanje u Republici, jasno je da je navedeno da se to odnosi i na slučaj epidemija, ali ostaje ograničenje da to treba da uradi na osnovu ustava i zakona, dakle pod uslovima i ograničenjima zakona koji se odnose na takve situacije.

Na osnovu kojeg zakona je Narodna skupština donijela odluku o proglašenju vanrednog stanja je sledeće validno pitanje. Odgovor je da takvog zakona nema. Pošto imamo situaciju epidemije bilo bi logično da takva odluka proizađe iz Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti kao lex specialis zakona za slučaj epidemije, te Zakona o zaštiti i spasavanju stanovništva kao opšteg zakona za sve situacije koje su navedene u ustavnom ovlaštenju NSRS.

Dakle imamo potpunu deficijenciju ustavnog poretka jer je ustavom predviđeno nešto što zakonima jednostavno nije. Oba zakona poznaju termin vanredna situacija, a čiji sadržaj i jeste jednak vanrednom stanju, uz upotrebu termina vanredno na čitav niz pitanja.

Možemo zaključiti da je predlagač zakona koje je usvojila NSRS ili previdio da je tekst zakona neusklađen sa tekstom ustava ili prepisivao iz Srbije (što je hipoteza vrijedna istraživanja). Uglavnom sve ovo je promaklo i Ustavnom sudu Republike Srpske koji redovno nadgleda pravni sistem i skreće pažnju na neusklađenosti ili propuste u pravnim propisima.

Sledeća ustavna zavrzlama je nastala iz ovlašćenja predsjednika Republike Srpske.

Član 81.

Predsjednik Republike za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja, kojeg proglase institucije Bosne i Hercegovine, ako Narodna skupština ne može da se sastane, na prijedlog Vlade ili po sopstvenoj inicijativi i nakon što sasluša mišljenje predsjednika Narodne skupštine, donosi uredbe sa zakonskom snagom i o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine i imenuje i razrješava funkcionere, koje bira, odnosno imenuje i razrješava Narodna skupština.

Ove uredbe, odnosno odluke, o imenovanju i razrješenju predsjednik Republike podnosi na potvrdu Narodnoj skupštini čim ona bude u mogućnosti da se sastane.

Aktima Narodne skupštine, odnosno aktima predsjednika Republike ako Narodna skupština ne može da se sastane, za vrijeme ratnog stanja koje proglase institucije Bosne i Hercegovine i vanrednog stanja mogu se, izuzetno, dok to stanje traje, obustaviti pojedine odredbe Ustava koje se odnose na donošenje zakona, drugih propisa i opštih akata i preduzimanja mjera republičkih organa i na pojedine ljudske slobode i prava, osim sloboda i prava iz čl. 10, 11, 13, 14, 15, 17, 18, 19, 20, 24. i 25. Ustava, mijenjati organizacija i ovlašćenja izvršnih, upravnih i pravosudnih organa i njihov personalni sastav, kao i teritorijalna organizacija u Republici.

Dakle imamo jednostavnu definiciju uslova za djelovanje predsjednika Republike:

1.Ratno i vanredno stanje koje proglase institucije BiH (kako je ranije i navedeno)

2. NSRS ne može da se sastane

3. Na prijedlog Vlade ili na sopstvenu inicijativu

Može djelovati zakonodavno donošenjem uredbi sa zakonskom snagom ili vršiti imenovanja iz nadležnosti NSRS i još niz ovlašćenja uključujući i teritorijalnu organizaciju Republike.

U drugom stavu se daje alternativno ovlašćenje NSRS ili predsjedniku Republike u slučaju i jednom i drugom da mogu obustaviti pojedine odredbe Ustava i tako dalje. Dakle ovaj drugi stav nikako nije tumačenje i nastavak ovlašćenja predsjednika, nego i NSRS, što pravno tehnički izgleda potpuno apsurdno.

Na kraju imamo situaciju da se NSRS sastala i donijela odluku o vanrednom stanju, bez obrazloženja i bez uporišta i u jednom zakonu, iako je takav uslov imperativno naveden u ustavnom ovlašćenju NSRS.

S druge strane imamo jednu neprirodnu situaciju, dakako i neustavnu, da je Predsjednik Republike preuzeo ovlašćenja NSRS bez ikakvog pravnog osnova i to najmanje u dvije stvari:

1. Nema činjenične potvrde da se NSRS ne može sastati, a institucije BiH su proglasile vanredno stanje

2. NSRS je proglasila vanredno stanje i nema sumnje da se njenim aktima mogu ograničiti ustavna prava i slobode, ali nije poznato kojom odlukom i ko je proglasio da se NSRS ne može sastati kada već samo zasjedanje dokazuje da se sastala, te kojom odlukom su prenesena ovlaštenja na predsjednika Republike, kada to već nije uradila Narodna skupština

3. U okviru kojih zakonskih ovlaštenja, a ustav ih navodi, se uvodi vanredno stanje kada oba validna, primjenjljiva zakona ne predviđaju

4. Zakonska definicija vanredne situacije se u svakom pogledu poklapa sa vanrednim stanjem i teško da bilo ko može izvući bilo kakvu nijansiranu razliku, osim ako postoji konsenzus da zakonodavna materija ne zadovoljava realnu potrebu za otklanjanje izrazito teških posljedica koje zakon nije mogao predvidjeti. No i to ne bi trebalo podlijegati većoj diskusiji kada se zakoni dobro pročitaju.

TO JE UKRATKO NAČIN NA KOJI JE IZVRŠEN DRŽAVNI UDAR I SAMOUKINUT PARLAMENTARIZAM U REPUBLICI SRPSKOJ

Predsjednik Republike je počeo da donosi uredbe sa zakonskom snagom i to vrlo neslavno i nezakonito.

Uredba o zabrani širenja panike i uvođenje prekršaja za navodno manje društveno opasne pojave, jer je ista materija uređena krivičnim zakonom je toliko nepodnošljivo besmislena da je srećom ukinuta od strane donosioca.

Panika i nered moraju biti toliko materijalno izraženi i dokazivi da bi bili kažnjivi po krivičnom zakonu, a kolika je njihova društvena opasnost u slučaju iznošenja nekog mišljenja, stava ili pogrešne informacije predstavlja zaista samo volju onoga ko tumači sadržaj.

Ne treba zaboraviti ni primjenu takozvanog zaključka Štaba za vanredne situacije i izdavanje prekršajnih naloga.

Što se tiče uredbe o rokovima u postupcima…….to je privremena mjera i NSRS je mogla na vrlo jednostavan način i po hitnom postupku donijeti ove mjere.

Rebalans budžeta bez sazivanja NSRS takođe bi bio neustavan.

Sada se priprema ili možda ne Zakon o fondu (fondovima) solidarnosti za otklanjanje posljedica epidemije. Treba jasno naglasiti da se Vlada koristila Fondom koji je isključivo osnovan za poplave i prikupljala sredstva nezakonito. Da se Fond za ove namjene može osnovati samo zakonom i da poslovanje ovog fonda prelazi van rokova “vanrednog stanja” takođe i potreba fonda ne može biti da djeluje unutar vanrednog stanja, jer tekuća sredstva za sve vidove borbe protiv epidemije mora obezbjediti budžet Republike i budžeti lokalnih zajednica.

Ima još…

PARADRŽAVNO TIJELO

Zakonom o zaštiti stanovništva je predviđen lanac komandovanja i izvršenja koji se tiče epidemioloških mjera. NAREDBE izdaje ministar zdravlja i u pogledu vanrednih mjera koje su jasno nabrojane. Napominjem, naredbe, a koje se u skladu s Ustavom moraju se objaviti u Službenom glasniku Republike Srpske.

Član 43.

(1) Vanredne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti sprovode se u situaciji u kojoj dolazi do ugrožavanja bezbjednosti i zdravlja ljudi, postojanjem neposredne opasnosti za masovno prenošenje zaraznih bolesti.

(2) Vanredne mjere iz stava 1. ovog člana obuhvataju:

1) ograničenje kretanja u zaraženom i ugroženom području i stavljanje pod zdravstveni nadzor lica koje je bilo u kontaktu sa zaraženim licem,

2) ograničenje ili zabranu prometa pojedine ili svih vrsta robe i sredstava na određenom području,

3) prestanak rada vaspitno-obrazovnih ustanova i zabranu okupljanja na javnim mjestima,

4) uvođenje obaveznog angažovanja zaposlenih u zdravstvenim ustanovama i drugih građana na otklanjanju posljedica nastale situacije,

5) vanrednu vakcinaciju, odnosno hemioprofilaksu,

6) izolaciju oboljelih u kućnim uslovima ili drugom adaptiranom objektu, kada  zbog masovnog obolijevanja nije moguća izolacija u zdravstvenoj ustanovi,

7) ustupanje i adaptaciju drugih objekata i angažovanje potrebnih sredstava i opreme za potrebe zdravstvene službe,

8) uspostavljanje karantina i stavljanje u karantin lica koje je bilo u kontaktu sa licem oboljelim od posebno opasne zarazne bolesti, te u skladu sa preporukama i druge mjere koje priroda bolesti nalaže, odnosno mjere koje predloži Svjetska zdravstvena organizacija,

9) informisanje javnosti o aktuelnoj epidemiološkoj situaciji, postojećim resursima, mjerama koje se preduzimaju i koje treba da preduzmu građani.

Član 27.

(1) Mjera karantina sprovodi se u slučaju pojave posebno opasne zarazne bolesti ili druge zarazne bolesti za koju se utvrdi da predstavlja opasnost po zdravlje stanovništva,  u objektima koji u skladu sa epidemiološkim indikacijama i međunarodnim preporukamai spunjavaju uslove za sprovođenje ove mjere.

(2) Na prijedlog Instituta, ministar donosi Naredbu o organizovanju i sprovođenju mjere karantina.

(3) Institut utvrđuje koje lice podliježe obavezi stavljanja u karantin, u periodu trajanja maksimalne inkubacije zarazne bolesti za koju se izriče mjera karantina.

(4) Licu kojem se određuje mjera karantina uručuje se rješenje nadležnog zdravstvenog inspektora.

(5) Lice kojem je uručeno rješenje zdravstvenog inspektora iz stava 4. ovog člana mora se pridržavati mjera naloženih rješenjem i pod prijetnjom prinudnog stavljanja u karantin.

(6) Zdravstveni nadzor nad licem u karantinu vrši tim zdravstvenih radnika, zdravstvenih saradnika i drugih radnika, a obezbjeđenje obavlja organ nadležan za unutrašnje poslove.

(7) Lica iz stava 6. ovogčlana koja vrše zdravstveni nadzor i obezbjeđenje, za svoj rad, pored plate, ostvaruju i prava na osnovu akta o procjeni rizika na radnom mjestu u radnoj sredini ustanove iz koje ovo lice dolazi.

(8) Sredstva za organizovanje i sprovođenje mjere karantina planiraju se budžetom Republike.

(9) Na prijedlog Instituta, a u skladu sa epidemiološkim indikacijama i međunarodnim preporukama, mjera karantina može se sprovoditi i u kućnoj sredini, ako za to postoje uslovi.

Kada se sagledaju ove mjere, koje i sada imamo na snazi jasno je da je odluka u rukama Ministarstva zdravlja, a za dio mjera kao što je ograničenje kretanja jedino je nadležan MUP Republike Srpske i to naredbom ministra policije,a na prijedlog ministra zdravlja.

Nažalost mi imamo na djelu djelovanje Štaba za vanredne situacije koji je izmakao iz prakse postupanja nadležnih organa, a koji su to po ustavu i zakonu i postao paradržavno tijelo, koje objedinjuje i kreiranje opštih normi, njihovo propisivanje i čak propisivanje kažnjivosti nepoštovanja mjera, a da mjere mijenja iz dana u dan i ne objavljuje u Službenom glasniku.

Zašto je ovo važno?

U daljem tekstu su osnovne nadležnosti štaba:

1. a) rukovodi i koordinira rad subjekata i snaga sistema zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama na sprovođenju utvrđenih zadataka,

2, b) rukovodi i koordinira sprovođenje mjera i zadataka zaštite i spasavanja,

3. v) razmatra i daje mišljenje na prijedlog Procjene ugroženosti i prijedlog Plana zaštite i spasavanja od elementarne nepogode i druge nesreće,
4. g) prati stanje i organizaciju zaštite i spasavanja i predlaže mjere za njihovo poboljšanje,

5. d) naređuje upotrebu snaga za zaštitu i spasavanje, sredstava pomoći i drugih sredstava koja se koriste u vanrednim situacijama,

đ) radi na redovnom informisanju i obavještavanju stanovništva o rizicima, opasnostima i preduzetim mjerama,

1. e) prati organizaciju, opremanja i obučavanja jedinica i timova za zaštitu i spasavanje, ovlašćenih, osposobljenih pravnih lica,

ž) sarađuje sa nadležnim organima zaštite i spasavanja susjednih država u vanrednim situacijama,

1. z) procjenjuje ugroženost od nastanka vanredne situacije i

2. i) donosi prijedloge, zaključke i preporuke.

Dakle, umjesto da se bavi svojim poslom Štab je, ignorišući šta su prijedlozi i preporuke, na volšeban, ali svakako nezakonit i neustavan način, prepoznao ZAKLJUČAK kao izvor stvaranja prava kojim određuje trajanje policijskog sata, ograničenje kretanja između lokalnih zajednica, i još djeluje naredbodavno prema ministarstvima i upravnim organizacijama, što toliko prevazilazi nadležnost „rukovođenja“ subjektima zaštite koji su zakonom nabrojani i postaje kreiranje i donošenje mjera koje su u isključivoj nadležnosti institucija koje su za to jedino nadležne.

Dakle, ministar zdravlja donosi mjere ograničenja kretanja, a MUP ih provodi, kao i za druge mjere.

Dakle PARADRŽAVNI organ ŠTAB je izašao iz okvira svog djelovanja, a onda mu je pridodato koordinaciono tijelo koje nije ni predviđeno zakonom, a sve da se ustoliče određene ličnosti, a prije svega Milorad Dodik koji nema ustavnu , a ni zakonsku poziciju u Republici Srpskoj.

Krajnje je vrijeme da se ova neustavna i nezakonita situacija uvede u okvire ustava i zakona, da se oteta nadležnost NSRS vrati, da se prestane s improvizacijama i rušenjem ustavnog poretka.Posljedice mogu biti izrazito teške i nepopravljive.

Slaviša Raković