Kad te moja kamera ubode…
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Ecce homo! Aplauz, ponovo. Evo, dakle, čovjeka kojem je istina sveta.
Dođe tako, dragi moji štioci, znate to već, vakat kad pametan ušuti, budala na sav glas progovori, a fukara se obogati i razbahati. I ne bi ta poznatost drevna bila toliko sporna stvar da joj se ovdje nazire kraja. Ali kraja joj nema.
Evo već tri decenije divljaju bahanalije razvlačenja pameti kod nas, od kojih svaka redom može odmah biti upisana u svjetsku povijest gluposti. Tu smo, meščini, apsolutni šampioni po broju priloga koje smo u svakojakom bezobrazluku dali ovoj planeti. A da nismo ni blizu da iscrpimo taj naš rudnik pokazuju, jelte, mnogi primjeri naše društveno-političke svakodnevice.
Nema dana da onako kolektivno ne budemo obradovani nekim izlivom budalaštine na mozak. Toliko ona kidiše na našu svijest, toliko je ispotencirana kao način življenja i postojanja da se plašim da smo na nju postali potpuno imuni. Takoreći, srasli smo sa njom, pa na sve to već dugo gledamo otvorenih usta, kao riba na suvom, ali bez neke posebne reakcije i zabrinutosti. Ko biva, važno je samo da ne puca, a to što smo sabijeni u mišije rupe etno-nacionalističkog kretenizma je stvar prirodna sama po sebi. Budućnost je, kako se ono kaže, u tom pogledu vesela i lako predvidiva. Nema da brinemo. Biće nam i gore. I to je valjda nekakva poetska pravda za zemlju u kojoj ništa nije sveto, a zeljanica se servira sa roza pjenom. No, gurmanluci su ipak neka druga tema.
Hoću pak ovdje da vam opričam jedan drugi svjež događaj. Jednu eskapadu dojučerašnjeg predsjednika države koja na skali bahate budalaštine prevazilazi mnogo toga na što smo već svikli. Ali nije samo to, taj će događaj po svojoj raskoši ući u anale političkog nepočinstva, toliko da će se izučavati na univerzitetima kao primjer šta bude sa jednim društvom kad se polupamet uzdigne na begovski nivo.
Dođe tako, ne znam znate li i to, dan kad novinar istražuje da bi napisao priču, a onda ga, oprostite ne njega, njegovu kameru, ponavljam kameru, ne njega, napadne politička sila koja ne želi da njen zeleni put svile bude razotkrivan i snimljen. Naravno, može joj se. Kao što se mnogim drugima u BiH može, i tužilaštvu, i policiji, i društvenom mnijenju, da crno na bijelo novinarski dokazan i raskrinkan kriminal, ubistva ili pljačke, prođe kao da se ništa nije desilo.
E zato, dragi i pošteni moji, zbog toga što je novinarstvo dovedeno na stupanj nebitnog, a novinari pretvoreni u služinčadsku stoku po kojoj se može gaziti, zbogradi toga može biti da pravovjerni i ko bijeli međed zaštićen zeleni kadar pođe udariti novinara na zadatku, a ono se ispostavi, kako kaže nekadašnji predsjednik države, da on nije krenuo šutirati novinara, nego samo njegovu kameru.
Ono jeste, tuku novinare svuda u svijetu, pa što bi mi bili izuzetak. Šta ćeš, takav nam zanat. A i ruku na srce, danas i ovdje mnogi smo svesrdno potpomogli i dalje potpomažemo potkopavanje naše profesije. Njeno svlačenje u blato i servilnost prema političkoj moći dovedeni su do gadaluka. Pa je nekad pravo čudo kako ovdje zapravo, u ovoj kaljuži besmisla, uopšte postoji i neko drugo novinarstvo osim stranačkog biltenstva i draškanja nježnih mjesta našoj skaradnoj političkoj eliti. Stoga kad Bake kaže da Huso Ćesir nije napao kolegu novinara Žurnala, nego kameru, Baketovim riječima nije čovjeka, otimao je kameru, udarao, i digla se dževa, onda se i mi trebamo dobrano zapitati za šta smo se to izborili kao struka i kako da se nikad ne nadigne dževa i postavi pitanje šta je to, čemu služi i treba li nama da prostite to novinarstvo. Očito je da ne treba, ili da je poželjno samo ono koje vođu sa stavom ističe na naslovnu stranu.
No, da ne bi novinari raspredali te dileme, šta će im to, kad imaju preča posla pred institucijama ketiti i dreždati da oni otamo iziđu i reknu ono što već tri decenije do umobolnosti naše govore, tu je neprikosnoveni Bake da nam ulije znanje i osvijetli našu ulogu.
“Naravno, i mi osuđujemo svaki vid nasilja, ali, kada novinari naprave sankcije i isključe iz udruženja novinara samo jednog takvog koji u ovoj državi napravi itekakvog haosa u glavama ljudi, kojima istina nije sveta, koji uznemiravaju, ulaze u privatni život ljudi, svi znamo kako to funkcioniše, i kada oni takvog isključe, i mi ćemo, rekao je Izetbegović, nakon čega je uslijedio aplauz”, prenijeli su mediji.
Ecce homo! Aplauz, ponovo. Evo, dakle, čovjeka kojem je istina sveta. Aplauz onih 100 hiljada obećanih zaposlenih u BiH. Jedan Tops je upravo zaplakao od sreće. Evo čovjeka koji se drznuo kazati da nakon godina koje su pojeli skakavci, nakon godina u kojima smo iz centrala političkih partija sistematski sluđivani i dovedeni do statističke greške, nije lijepo da se ulazi u privatne živote ljudi. Aplauz. To što su naši životi ogoljeni do u tančine, što su naša djeca ubijana, a ubice štićene iz stranačkih centrala, što smo temeljno opljačkani i obespravljeni, to nije, dakako, ulazak u privatne živote ljudi. Jer nisu isto oni ljudi i mi ljudi. Oni su, očito je, više ljudi nego što smo mi ljudi. A svi, je li, znamo kako to funkcioniše kad se napravi itekakvog haosa u glavama ljudi. Zato aplauz za Baketa, aplauz za Husu. Muk na novinarskoj strani.
Oslobodjenje.ba
