PUT U PAKAO PRAVOSUDNE MAFIJE

Dante Alighieri smatra se najvećim italijanskim pjesnikom srednjeg vijeka, a njegovo najpoznatije i najveće djelo je “Božanstvena komedija”. Prvi dio tog epskog spjeva ima naslov “Pakao” ili izvorno “Inferno”, prikazan kao lijevak koji oblikuju devet koncentričnih kružnica, kao devet krugova pakla…

U tom paklu, kroz koji nas provodi Alighieri, poredak je pervertiran u svakom od devet krugova. Posmatrajući i analizirajući zadnjih pet godina rada VSTV-a BiH, ne mogu se oteti utisku kako i naše pravosuđe, a sa njim i društvo u cjelini, prolazi kroz svojevrsni veesteovski inferno. Krugove tog pakla, u nešto manjem broju od Alighierijevih, želim prikazati u ovom tekstu, jer se samo pomoću njih može razumjeti zašto smo doživjeli bezakonje VSTV-a u najnovijoj aferi Potkivanje.

Prvi krug predstavlja činjenica da su predsjednik i potpredsjednik te institucije sudije opštinskih sudova. Dakle, mi imamo pervertiran poredak u kojem jedan od tih likova, Milan Tegeltija, kaže da je završio pravni fakultet, a od sudijskog staža ima tri godine u vojnom sudu od 1998. do 2001. kada ti sudovi praktično i nisu imali posla, dok je druga osoba, Ružica Jukić, osnovni studij prava završila u 36. godini i sa samo nekoliko godina rada u opštinskom sudu prošla je u VSTV, pored tolikih sudija kantonalnih sudova u Federaciji BiH. Sada takvi kadrovi odlučuju ko će biti sudije naših vrhovnih sudova i tužioci vrhovnih tužilaštava, iako u svakoj državi koja počiva na vladavini prava i profesionalnom znanju osobe sa oskudnim profesionalnim biografijama nikako ne bi smjele odlučivati o tako važnim pitanjima.

Iz takvog kruga neminovno slijedi onaj drugi veesteovski i Ružicin inferno, u kojem je izgrađena takva mreža odnosa koja razara pravosuđe. Kako drugačije razumjeti činjenicu da je Željka Radović, kojoj je raniji mandat u VSTV-u istekao 18. 2. 2019. godine, podnijela ostavku na mjesto člana VSTV-a da bi obnovila mandat glavne tužiteljice u Doboju, jer dok su članovi VSTV-a, ne mogu biti birani na rukovodne funkcije.

Nakon što je 28. 3. 2019. ponovo izabrana za glavnu tužiteljicu, ekspresno je u aprilu 2019. izabrana za članicu VSTV-a, jer su veesteovci, sa sve Ružicom i Tegeltijom na čelu, prethodno rekli da taj član mora biti žena hrvatske nacionalnosti. Sve to je upravo Željka, a njena kćerka je zaposlena u Tužilaštvu BiH, kod Gordane Tadić koja je takođe Hrvatica za čiji izbor na tu rukovodnu funkciju glasaše i Milan i Ružica i Željka u januaru ove godine.

Iz ovako pervertiranog kruga ulazimo u treći krug veesteovskog inferna. U njemu smo imali priliku da čujemo i vidimo kako nam 21. 5. 2019. godine Milan Tegeltija javno saopšti da je sa onim Nerminom Aleševićem “samo obavio razgovor, rekao mu da se ja ne mogu ni na koji način miješati, te sam ga, pred svjedocima, uputio da se pismeno obrati VSTS-u, kako bi se u VSTS-u mogle pokrenuti odgovarajuće procedure…” Uslijedi potom 23. 5. 2019. godine film “Potkivač” koji neoborivo dokaza u kako nezakoniti kontakt sa strankom se upustio Tegeltija, koji Aleševiću privatno u kafani reče: “Ja sam u ponedjeljak u Sarajevu, ti ćeš meni donijeti to što imaš za Tužilaštvo, broj predmeta, pa ću ja vidjeti”.

Kad sam od tolikih sudija u cijeloj BiH jedini ja, svojim novcem i vozilom, otišao do Sarajeva i podnio disciplinsku prijavu protiv Tegeltije, obavijesti mene disciplinski tužilac VSTV-a BiH, aktom broj UDT DD 009691 19, da je izvršio istragu mojih navoda i da je “utvrdio da postoji dovoljno dokaza da je Tegeltija počinio povredu dužnosti, pa je podnio disciplinsku tužbu 31. 5. 2019. godine”.

Dakle, nadležni državni disciplinski tužilac reče to što reče, ali onda ulazimo u četvrti krug veesteovskog inferna. U njemu, kakvog li čuda, upravo Ružica Jukić, sa još dvije članice prvostepene disciplinske komisije, donosi rješenje kojim ekspresno odbacuje disciplinsku tužbu kao navodno nedozvoljenu i radi nešto što je klasična zloupotreba položaja. Ta zloupotreba, prema slovu zakona, čini se kad službeno lice u institucijama Bosne i Hercegovine prekorači granice svojih ovlašćenja i time pribavi drugom korist (koja ne mora biti samo imovinska). Kako su te granice prekoračene u konkretnom slučaju? U odgovoru na to pitanje najprije se mora reći da svako, pa i član disciplinske komisije VSTV-a, kad odlučuje u bilo kom predmetu ima pravo da samo tumači i primjenjuje zakon. Drugim riječima, niko, pa ni Ružica i prvostepena disciplinska komisija, nema pravo da stvori svoju normu i da tu normu primjenjuje umjesto zakonske. Ukoliko to učini, time prekoračuje svoje službeno ovlašćenje. A Ružica je, sa ostalim članicama komisije, upravo to učinila, jer je stvorila svoju normu, kakve nema ni u jednom zakonu, da predsjednik VSTV-a ima slobodu razgovora s građanima u pogledu predmeta koji su na sudovima i tužilaštvima. Kad se ovako zloupotrijebi vlast, naravno da onda slijedi nezakonit zaključak da je nedozvoljena disciplinska tužba protiv Tegeltije i tako mu se omogućuje da i dalje bude predsjednik VSTV-a. Ubrzo zatim drugostepena disciplinska komisija, u kojoj je član Željka Radović, odbija žalbu disciplinskog tužioca i time zatvara ovaj četvrti krug pravosudnog inferna u kojem je, kako prenesoše mediji a niko ne demantova iz VSTV-a, odluka drugostepene komisije donesena preglasavanjem, budući da je sudija Selim Karamehić glasao da se žalba disciplinskog tužioca uvaži, ali su ga preglasali Željka Radović i Dragomir Vukoje.

Time je otvoren prostor za ulazak u peti krug veesteovskog inferna, koji ovih dana najavljuju Tužilaštvo BiH, predvođeno Gordanom Tadić, i Milan Tegeltija. Tužilaštvo BiH bi svojim krivičnim istragama da disciplinuje sve koji ukazuju na očigledna kršenja zakona od VSTV-a, a Tegeltija prijeti privatnim tužbama i krivičnim i disciplinskim prijavama protiv svakoga ko je ukazao na njegovo nezakonito ponašanje u filmu “Potkivač”.

Na taj način Tegeltija samo dokazuje, kako s pravom primijeti profesor Enver Kazaz, da je “sebe izjednačio sa institucijom, a vlastitu volju postavio kao parametar društvene rasprave”. Ja bih ovome dodao da se time zaokružuje savršena spirala veesteovskog inferna, u kojoj niko razuman više ne može očekivati da će se naći sudije s petljom, koje će se tim istragama i tužbama smjeti oduprijeti kada budu odlučivali u sudskom postupku po zahtjevima Tužilaštva BiH i Tegeltije.

Vidiš, Ružice, kad se stvari odrađuju na navedeni način, koji sam ovdje samo sumarno izložio, onda to nije pozivanje na zakon, kako ti nevješto pokušavaš prikazati našoj javnosti, već se time čini nešto što je najstrože zabranjeno ne samo disciplinski već i normama krivičnog zakona. Naravno, ništa od ovoga ja ne govorih tebi, jer ne vrijedi. Umjesto toga, sve ovo rekoh da bi naša javnost znala, pa neka ona sudi ko je u pravu i ko bi da svoj pravosudni posao radi po zakonu, a ko ne.

Kad svoje očigledno nepravo ne može da odbrani silom argumenata, Ružica onda pribjegava napadima na Kancelariju visokog predstavnika u BiH i mene lično, kako bi zbunila naše ljude i time što više zamela tragove sopstvene nezakonite rabote. Bona, Ružice, ja nikada nisam optužen niti osuđen za bilo kakvo krivično djelo niti bilo ko može snagom argumenata i dokaza (ne snagom medijske pompe) dovesti u pitanje moje sudijsko poštenje i reći da sam ja za mojih preko 18 godina sudijskog staža ikada sudio mufte, odrađujući posao za bilo koga, ili da sam kao čovjek mogao uticati na bilo kog nosioca vlasti da nešto nezakonito učini ili ne učini i da to bude u moju korist. Stoga ti ne služi na čast što me želiš prikazati nasilnikom i kriminalcem, a to što radite ti, Tegeltija i vaši ko zna koji kompanjoni nije dostojno jednog sudije.

Milan Blagojević