U intervjuu za BUKU Milan Malešević govori o torturi koji su proživljavali njegovi štićenici, o motivima da uđe u cijelu ovu priču, o stanju u pravosuđu, ali i zemlji uopšte…

Šta Vas je motivisalo da uđete u ovakav vid borbe, da pomognete obespravljenim građanima?

Mislim da je to čisti egoizam. Potreba da zaštitim svoju djecu. Ne mogu, kao neko ko živi u ovom društvu, da zažmirim na neke stvari koje sutra ugrožavaju budućnost mog djeteta. Na stranu solidarnost i empatija,  ta potreba dolazi iz poriva koji je dominantan, a to je zaštita porodice. Kada zažmirimo na neke stvari, društvo kasnije ne reaguje na mnogo veća zla. Ono što je meni užasavajuće jeste to što ja radim jednu normalnu stvar, a koja se počela doživljavati kao nekakva borba i herojstvo.

Kako smo uopšte došli do takve situacije?

Promovisanjem brzog i lakog. Promovisanjem svih negativnosti koje postaju društveno prihvaćene, dok se poštenje izjednačava sa nesposobnošću. Pošten čovjek, jednako budala. To je neodrživo za zemlju i narod koji želi da se razvija. Ali to nas ne zanima. Mi pravimo civilizacijski korak unazad, gdje se bestijalna bahatost promoviše kao nasljedna karakteristika na određenim pozicijama. I to se kod nas prihvata kao kalup koji mora postojati, a ne kao nešto što bi trebalo da se izbaci. A sam broj apstinenata na izborima pokazuje koliko ljudi je spremno da bilo šta promijeni. Ovdje želim reći da se kod nas sve želi predstaviti crno ili bijelo bez ikakvih nijansi, što doprinosi tome da se stvaraju čvrste predrasude prema svemu. A da ne govorimo o nacionalizmu i propratnim pojavama koje oslikavaju stvarno stanje duha društva, koji je možda i najveći problem. Taj duh koji se stvorio nije ranije bio takav. Najveći problem je što veliki dio našeg stanovništa provede svoj životni vijek na 50 kvadratnih kilometara. Prosječan čovjek dva puta godišnje ode na slavu u drugo selo kod kuma, provoza se nekim od makadamskih, pa onda regionalnim putem punim rupa, i misli da je to normalno. Taj čovjek čita Glas RS i gleda RTRS, koji su izvor njegovog informisanja i kulturnog uzdizanja. On je zabavljen da preživi od danas do sutra i samo uzima ono što mu se servira, a to je ‘otrov’. Jednostavno, mnogi su otrovani, a da to i ne znaju.

Vi ste jedan od rijetkih svjedoka onoga što se dešavalo ljudima iz grupe Pravda za Davida u prethodnih godinu dana. 

Njima su se, u zavisnosti od toga u koju smjenu dopadnu, jer nisu svi službenici isti u stanicama bezbjednosti, dešavale različite stvari. Oni su prolazili razne vrste psihičkog i fizičkog nasilja. To je išlo do te mjere da, kad pitam čovjeka da li su bili korektni prema njemu, on mi odgovori da jesu. Onda ga pitam da li je stajao i gledao u zid, a on opet odgovori potvrdno. Koliko je to trajalo? On kaže četiri sata. Dakle, taj čovjek je samljeven u stanici, da je njemu normalno da stoji četiri sata i gleda u zid. Ili, svjež primjer. Žena koja je sedam mjeseci zbog nekakve navodne potjernice, koju meni nisu pokazali, niti ikakav dokument, bila zatvorena u stanu. Ona kaže da nije izlazila ni na balkon, ni na stubište, dok je policija kucala na vrata komšija i stalno znala da je ona tu. To su perfidne vrste pritisaka. Imamo žene kojima su mimo svih radno-pravnih normi mijenjana rješenja o mjestu rada. Najčešće je riječ o samohranim majkama i najosjetljivijem dijelu populacije. A zašto vlast pokazuje mišiće na tim ljudima? Pa zato što je njih mnogo i ne bi bilo dobro kada bi oni svi razmišljali kao ta gospođa koja odluči da izađe i podigne ruku zarad istine i pravde. To je samo jasan znak da ona mora poslužiti kao primjer ostalima. Iz moje pozicije to može biti opasno i po drugu stranu, jer svaki vid represije, koji ne polomi polugu, je pod prijetnjom da će se ona vratiti nazad. A oni ne mogu polomiti tu polugu, jer je posijano sjeme, ta simbolika koju nosi sam lik Davida Dragičevića, i mislim da će upravo to sjeme dočekati povoljnu klimu da proklije i da očekivani rezultat. To je da se ljudi dižu i za mnogo manje nepravde od ubistva dvadesetjednogodišnjaka. Siguran sam da, ako bilo šta David iza sebe ostavi i bar neko od krivaca bude sankcionisan, to bi značilo da je sistem pobijeđen. Upravo to nastojanje da se uguši ta simbolika i strah od žena, djevojaka i takvih “terorista” me ohrabruje, iako mi je žao što se to dešava. To ipak govori o snazi ovog pokreta i pored toga što sve to sad izgleda malo u odnosu na vrijeme kad smo imali hiljade ljudi na ulicama.

Kako je moguće da u jednoj zemlji, u kojoj bi institucije trebalo da služe narodu, vlast koristi ovakve metode da bi se obračunavala sa svojim građanima?

Opet se vraćamo na to pitanje duha i osiromašenosti. Mi smo prvo duhom osiromašili, pa resursima, pa kadrom i na kraju kad ti ostane talog, teško je sa lošim materijalom graditi dobre stvari. Žaba je kuvana. Mi imamo društvo u kojem zakon nije za sve isti, gdje su na sceni ne samo klasne razlike… Pa Davor Dragičević je za 10 minuta svog pojavljivanja u Narodnoj skupštini pokazao koliki je rascjep između onih koji donose zakone i običnog malog čovjeka. Naravno, vlast je takva kakvu smo birali. Njihovi kadrovi su takvi kakvi jesu i jednostavno je najgore to što opstaje ta svijest da se ništa ne može i neće promijeniti i da vrijedi samo ići odavde. Dok god se patriotizam mjeri brojem pjesama koje znate od Tompsona ili Baje Malog Knindže, a ne time da li ćete najlonsku kesu baciti u kontejner ili Vrbas, dotad će se naša svijest baviti nekakvim egzistencijalnim pitanjima bez nadogradnje. U tako malom, autističnom i zatvorenom društvu stvorili smo moderno robovlasništvo sa državnom kasom koja se arči i bez sposobnih ljudi koje bismo molili da nas vode.

Kada pogledamo šta se sve dešavalo svima onima koji su se najviše dali u brobi za istinu i pravdu, vidimo kako su maltretirani, progonjeni i označeni, te kako su nekima u potpunosti uništeni životi. Kako onda da se neko pokrene i suprotstavi sistemu ako vidi kako su prošli oni koji su to uradili prije njih?

Ovo je bio odličan filter za osnovnu ljudskost. I velika je pobjeda naći 20 ljudi koji slično razmišljaju kao vi, a za njih niste dotad znali. Ta spoznaja da ima ljudi je ono što liječi sve nedaće koje nas prate. To što ljudi i dalje ne odustaju, koliko god se činilo da se smanjuje, ta podrška je ohrabrujuća. Sve što je vrijedno je teško. Nijednu stvar koju sam stekao u životu, a koja mi je bitna, osim djece naravno, nisam stekao lako. Da to može preko noći, ne bi bilo ni vrijedno. Ja vjerujem da će te žrtve doživjeti satisfakciju. E sad, ta satisfakcija je pitanje štete po vlast i njihove sposobnosti koja se ogleda u tome koliko dugo oni mogu spriječavati da im se dogodi ta šteta. Oni kupuju vrijeme. Valjda će neko sutra shvatiti da zaštitom tih ljudi koji se nesebično daju, štite sami sebe. Na kraju, da sad sve stane, ljudima će ostati usađeno u sjećanje i svijest da je nešto bilo i uvijek će u dijelu građana goriti taj plamen koji je zapaljen.

A šta je sa pravosuđem u ovoj zemlji i kako je pravda postala nedostižna za obične građane?

Pa, da nisam optimista i da ne želim drugačije posmatrati sve ovo, ma koliko me svaki dan demantuje, sigurno da ne bih tražio hljeba u ovom poslu. Previše je ovo sve što znam i vidim, pa još da mislim da je nešto nemoguće, a zavisi od volje čovjeka. Ono što je do čovjeka ili zajednice se uvijek može promijeniti, uvijek postoji nada. Ovdje je problem što imate nedovoljan broj sudija koji su opterećeni velikim brojem predmeta. Imate nedovoljan broj needukovanih sudija i imate sistem, ma kako ovo čudno nekom zvučalo ako pogledamo izvršnu i zakonodavnu vlast, u kojem je pravosuđe u daleko najvećem rasulu. Ono je najmanje pod lupom javnosti, a forsira se njegova nezavisnost, koju ja nisam u potpunosti osjetio. Odnosno, samo selektivno, kao i sve drugo kod nas. I u ovoj struci postoje vrhunski stručnjaci i profesionalci koji radeći svoj posao ne mogu da dođu na pozicije koje bi ih trebale sljedovati, već vidite ko rukovodi pravosuđem. Zato smo i mogli u posljednjih nekoliko mjeseci da se i uvjerimo kako i zašto u pravosuđu vrijedi ona deviza da riba smrdi od glave. Ovdje je pravda selektivna, sigurno, ali ako se ne borite za nju i odustanete, neće je nikad ni biti.

Šta Vas kao pojedinca najviše boli, šta Vam smeta i šta Vam ne da mira?

Ljudi koji mi kažu kako nema kritične mase! Ima je. Ljudi imaju potrebu kada su nasamo sa vama da vam odaju priznanje i kažu kako cijene to što radite, ali većina ih smatra da je najbolje ne talasti i da je život jedan, pa stoga treba gledati sebe i kako sutra dan pregurati. Šta će biti za nekoliko godina i šta će ostati djeci, to nikog previše ne interesuje. Boli me to što smo zapali u to stanje gdje svako priča o tome kako nema kritične mase i kako se ne može ništa promijeniti, pa je bolje šutjeti. Nažalost, mnogo je tih koji su prihvatili tu mantru.

Buka