Jedan dobar dio populacije BiH je nevidljiv. Ti ljudi kao da ne postoje. Kao da ne žive u BiH. Njihov status nije riješen. Uživaju vrlo mala prava i slobode, a o privilegijama da i ne govorimo. Može se slobodno reći da se smatraju građanima drugog reda – ili se osjećaju tako, ili ih takvim smatraju oni privilegovani. U svakom slučaju su marginalizirani od strane većine u društvu, a i samih političara. Kada o njima pričaju, mediji ili političari, stiče se utisak da ih vide kao neke rijetke i egzotične egzemplare, a zapravo se radi o hiljadama, pa i stotinama hiljada građanki i građana o kojima niko ne vodi računa niti i do koga dopire njihov glas.

Godinama su u fokusu politike, medija i legislativa isti ljudi, iste grupe; radi se samo o njihovim pravima i njihovim privilegijama jer predstavljaju većinu i veliko biračko tijelo. To je osnovni razlog zašto decenijama slušamo jednu te istu priču, što se jedni te isti ljudi smjenjuju na funkcijama, (a sada evo obnašaju i po tri, i to na različitim nivoima vlasti. To je ta “vertikala”, pretpostavljam. Ne znam kako to uspijevaju. Multiplicirani su, klonirani, šta li?

Riskiraju da sretnu sami sebe na hodnicima državnih institucija pred kojima već godinama protestuje uvijek ista populacija.) Jednostavno, stranke su se specijalizovale za te grupe. Stranački ljudi koji su se ispraksali kao profesionalni zastupnici, advokati tih grupa, njihovih prava i privilegija dobijaju najviše glasova i osvajaju mandat. Drugi uče od njih i kopiraju ih, dolaze na njihovo mjesto i pričaju istu priču. U praksi se ne isplati zastupati manjine. Sama matematika tjera političke stranke da se bave samo glavnim temama i ne mijenjaju glavne političke i društvene tokove i pravce. Zato nema promjene političke paradigme. Niko neće da riskira. Svi se drže provjerenih dobitnih kombinacija. Zato ne vidimo mlade, ne vidimo freelancere, ne vidimo progresivne građane, ne vidimo manjine jer ih niko ne predstavlja. Glavne partije ne predstavljaju tu populaciju.

Glavne partije se jagme da predstavljaju glavne tokove, najbrojnije i najsigurnije biračko tijelo: borce, penzionere, stranačke klijente (tzv. “uhljebe”) kojima obećavaju novac, prava i privilegije. Svi ostali su posve nevidljivi. Kao da ne postoje u BiH. Njih je napustila svaka nada, svako uvjerenje i povjerenje u vlade, te stoga oni napuštaju zemlju. (Uskoro zaista ni neće postojati u BiH, tako da su političari dobro prognozirali.)

Preostaju oni isti, dobri, stari akteri rata i politike kojom dominiraju već dvije decenije. Naravno da onda oni, provodeći toliko vremena praktično u dijalogu sami sa sobom, ne vide nikog drugog niti znaju za ikog drugog. Potpuno su nesvjesni ostatka zemlje i društva. Za njih je sve ono što ne vide kao većinsko biračko tijelo – neka druga zemlja, neki drugi narod, neko nepoznato društvo.

Hermetički zatvoreni u svoj mjehur, svog naroda, svoje kulture, svojih krugova moći, poznanstava, veza, štela, druže se međusobno, sjede u svom društvu, u svom-na svom, u svojoj partiji, svojoj državi, običnom “nepoznatom” građaninu i građanki ne daju ni da prismrde, a kamoli da se zaposle, pa čak i samouposle. Država je instrument vladanja i bogaćenja, a i ako je servis, onda je servis samo njima, političkoj eliti i njihovim stranačkim klijentima. Oni su je sebi odbranili. I to od svih drugih koji u njoj žive, kako se čini. Sva njihova legislativa se svela na izglasavanje većih plata sebi, zapošljavanja i uvođenje u prava svog glasačkog tijela. Njihovo djelovanje ne dobacuje dalje od sebe, svojih familija, od zgrade u kojoj sjede i prostora oko nje.

Šta je sa nelegalnom sječom šuma, šta je sa nelegalnim deponijama, sa teškim metalima u rijekama, u kakvom stanju je energetska mreža, šta se sve švercuje preko granice, koliko ljudi odlazi i dolazi preko granice – sve to kao da je predaleko i previše za njih.

Kao da se zbog ograničenih ne samo administrativnih, već i intelektualnih kapaciteta, mogu baviti ekonomijom i blagostanjem samo onih koji su im blizu i “na očima”. Svi drugi neka se sami snalaze. To je poruka koju su mnogi davno primili te to i čine. Pokušavaju se sami snalaziti. I kada stanu na noge, kada razviju biznis, kada počnu da zarađuju, tek onda upadnu u oči državi i ona onda dođe da im naplati “dugove”. Kao da njoj duguju svoj prosperitet. Kao da im je išta pružila.

Evo, na primjer: u porezima imamo naknadu (tj. porez) za šume, a šume nestaju; imamo naknadu (porez) za vode, a vode plave. Imamo obavezan “doprinos” (još jedan naziv za porez) za zdravstveno, a zdravstvenog nemamo. Na šta ti novci poreznih obveznika idu? Kome idu? Na zube penzionera koje doktorice upisuju kao izvađeni, a nisu? Evo, na primjer, prvi i jedini put kada sam sticajem okolnosti ušao u jednu sarajevsku ambulantu, za petnaest minuta sjedenja u čekaonici svjedočio sam da je od zdravstvenog osiguranja naplaćena procedura (kao što je vađenje zuba) koja se uopšte nije desila.

Možda će me neko uvjeravati da je to bilo jedna usamljena greška, a možda je to standardno opravdanje kada ih uhvate na djelu, ne znam. Znam samo da ne moramo čekati izvještaje svakih pola ili godinu dana da bi nas direktori tih institucija uvjeravali kako je sve u redu u njima kako bi ostali na direktorskoj poziciji. Možemo im slati redovne inspekcije, kao što šaljemo privatnicima.

Jer ako se radi o ustaljenoj praksi, o korupciji, pa onda smo po tim stomatološkim kartonima fenomen u svijetu, nacija sa najviše izvađenih zuba iz glave stanovnika. Ako se pročuje van granica zemlje doći će naučnici iz čitavog svijeta da nas izučavaju kao endemsku vrstu. Bićemo najzubatija nacija koja nije u stanju pokazati zube autokratama jer su im ih režimski doktori i doktorice povadili.