Povremena borba za moć koja se povremeno javlja unutar HDZ-a nikad nije suštinska borba za reform i promjene unutar HDZ-a, nego isključivo za kontrolu tih crnih tokova novca i financijskih i poslovnih interesa koji se kontroliraju preko ove HDZ-ove paralelne vlasti…

To je bila svojevremeno suština sukoba Sanader – Pašalić, kasnije je to bila suština sukoba Kosor – Karamarko, kao što bi uskoro mogla biti presudna stvar za otvoreni sukob Brkića, Karamarka i Plenkovića. Radi se, ne o konceptualnoj borbi unutar jedne političke opcije, nego o unutarmafijaškoj borbi za kontrolu ratnog plijena vrijednog desetke milijardi eura, u kojima je mostarski Aluminij tek “kap u moru”, naravno, ali za HDZ i opasan trag koji bi mogao dovesti do paralelne strukture vlasti koja HDZ-ovoj mafiji osigurava njihove financijske, poslovne, bankarske, interesne i političke pozicije moći.

Nekoliko je ključnih poveznica koje danas čvrsto umrežavaju Dodikovu i Čovićevu, odnosno SNSD-ovu i HDZ-ovu političku, paradržavnu, mafijašku, krimogenu, paraobavještajnu, ratnoprofitersku, financijsko-bankarsku infrastrukturu, a ta je umreženost interesa od ratova na Balkanu do danas ključna za skrivenu pozadinu propasti Aluminija Mostar. Kao što sam već pisao, podjela interesa oko nekadašnjeg Energoinvesta predstavljala je ključni moment tajnih dogovora ratnoprofiterskih, zločinačkih elita u Zagrebu i Beogradu, u kojima su sudjelovali i ratno Sarajevo, Grude, te Pale, kao parapolitički centri moći nastali u Bosni i Hercegovini padom Jugoslavije.

Već u martu 1992. godine, na inicijativu Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića formirana je specijalna paraobavještajna skupina koju su vodili bivši oficiri KOS-a, a kojoj je osnovna zadaća bila voditi tajne pregovore oko podjele naftnih i energetskih interesa koje su u bivšoj Jugoslaviji kontrolirale ključne energetske kompanije INA, tadašnji Jugopetrol (danas naftna industrija Srbije) i Energoinvest, koje su u trenutku pada Jugoslavije kontrolirale većinu tzv. “afričkih naftnih interesa”, koje je u vlasništvu imala SFRJ. Suština tih pregovora bila je u tome da se kontrola nad tim interesima prepusti većim dijelom Zagrebu, a manjim dijelom Beogradu, dok su Slovenci za svoje interese isplaćeni u protuvrijednosti današnjih oko milijardu eura, a Bosnu i Hercegovinu se htjelo pod svaku cijenu isključiti iz bilo kakve podjele, u čemu je rušenje Energoinvesta bilo od presudnog značenja.

Zahvaljujući dvojici pripadnika bivšeg KOS-a, koji su tada sudjelovali u tom pregovorima, vođenima uglavnom u afričkim državama, te Zagrebu i Austriji, iz nekoliko manjih sastanaka na teritoriju Italije, a kojima sam tih devedesetih godina pmogao u bijegu iz Hrvatske nakon što su kao agenti KOS-a bili nezakonito uhićeni od strane hrvatskih dobrovoljačkih grupacija koje su kontrolirale određene emigrantske organizacije, dobio sam zabilješke, zapisnike, i dokumente sa tih sastanaka, iz čega je primjerice vrlo jasno vidljivo kako je i bivši ministar Jozo Leutar imao jasna saznanja o ovim dogovorima, pa nije nimalo isključeno da su ta njegova saznanja o ovim dogovorima oko podjele interesa između Zagreba Beograda i Sarajeva, bila stvarni motiv njegove kasnije likvidacije u Sarajevu, koja nikad nije razriješena, niti su otkriveni stvarni naručitelji i organizatori Leutarovog ubojstva.

Energetski, financijski i poslovni interesi tada su podijeljeni na način da je kontrolu nad većinom tih interesa u dogovoru sa Zagrebom i Beogradom preuzela grupacija oko Vanje Špiljka, dakle ljudi iz bliskog okruženja Tuđmanovog ratnog premijera Franje Gregurića, u čije vrijeme su i  započele hercegbosanske operacije političkog Zagreba. Zanimljivo, paralelno s tim procesima nakon formiranja tzv. “HVO-a” i tzv. “hrvatske zajednice herceg bosne”, na čelo važne kompanije u mreži kompanija koje je kasnije kontrolirao mostarski HDZ bio je i Soko, čiji je šef početkom 1990.-ih godina bio današnji šef HDZ-a BiH Dragan Čović, a sam Soko kasnije je sudjelovao u HDZ-ovoj financijskoj i logističkoj mreži. U isto vrijeme, njegov prethodnik na mjestu prvog čovjeka hercegovačkog HDZ-a Ante Jelavić postaje prvi čovjek financija tzv. “HVO-a” i tzv. hrvatske zajednice herceg-bosne”, pa je kao takav u ratu kontrolirao praktički sve financijske tokove što “javne” što tajne i one skrivene vezano uz ono što su od milja nazivali “proračunom hrvatske zajednice herceg bosne i hvo-a”.

A tzv. “proračun hvo-a i hzhb” vodio se na tajnim računima, koji su 1992. i 1993. godine najvećim dijelom vođeni kod Privredne banke d.d. Zagreb, kojoj je na čelu jedno vrijeme bio Tuđmanov ratni ministar financija Jozo Martinović, čovjek koji je sudjelovao u osmišljavanju mreže tajnih računa preko kojih je vođen paralelni državni budžet Hrvatske tijekom 1990-ih godina, a što je bilo izvor tajnih HDZ-ovih financija za ratnoprofiterske operacije, između ostalog i ratnu pljačku u pretvorbi i privatizaciji. Nije ovdje naodmet spomenuti i detalj kako je upravo Privredna banka Zagreb, po direktnim nalozima Franje Tuđmana ili njegovo premijera Franje Gregurića, izdavala u tajnosti tzv. menadžerske kredite kojima su u ratnoprofiterskom procesu zamjene društvenog vlasništva državnim pa privatnim, pretvorene i privatizirane najvrijednije društvene kompanije u Hrvatskoj.

Upravo u to vrijeme, i upravo prema projektu kojeg je tada za Tuđmanov ured izradio Ante Jelavić, kasniji prvi čovjek mostarskog ogranka zločinačke organizacije iz Zagreba, nastajala je Hrvatska banka d.d. Mostar, čije su većinsko vlasništvo kasnije kontrolirale upravo banke iz Republike Hrvatske, među kojima je jedan od većinskih vlasnika bila upravo Privredna banka Zagreb, preko koje se i vrtio novac “hvo-a i hzhb” na tajnim računima kojima su upravljale fizičke osobe, kao što su  Ante Jelavić, Neven Tomić i drugi.

U tom trenutku Privredna banka Zagreb, Splitska banka i Zagrebačka banka kontrolirale su svaka po dvadeset posto osnivačkog kapitala, odnosno vlasništva Hrvatske banke Mostar, a Privredna banka Zagreb je nakon osnivanja svu svoju infrastrukturu, odnosno poslovnice, komitente, i račune koje je vodila u Bosni i Hercegovini prepustila upravo ovoj banci, među kojima su bili i tajni računi “hvo-a i herceg bosne”, o čemu svjedoči i kasniji dokument PBZ-a iz jedne sudske istrage otvorene početkom 2000-ih godina pred Županijskim sudom u Zagrebu.

Taj je spis pod brojem XXX-KIR-3307/03 iz 2003. godine, kojeg je u Istražnom centru Županijskog suda u Zagrebu vodio istražni sudac Ratko Ščekić, otvoren kako bi se istražili tajni tokovi novca i financija preko tajnih računa kojima se slijevao novac u i iz tzv “proračuna hvo-a i herceg bosne”, a iz strogo povjerljivih dokumenata ovog spisa vidljivo je kako je u jednom trenutku tadašnji prvi čovjek Privredne banke Zagreb Božo Prka, odbio postupiti po sudskom nalogu i predati Županijskom sudu dokumentaciju o tajnim računima “hvo-a i herceg bosne”, što je ipak kasnije nakon ponovljenog sudskog naloga, kako se to vidi iz spisa učinio. Prka je ranije također bio Tuđmanov ministar financija i osoba bliska tzv. “Šuškovom krugu”, odnosno u sam vrh HDZ-a i za ministra financija progurao ga je upravo ratni ministar obrane Gojko Šušak kao svojeg čovjeka, nakon odlaska s dužnosti ministra, te nakon što je potpisao ugovor kojima prodaje Privrednu banku Zagreb novim vlasnicima, otišao je upravo na dužnost predsjednika Uprave banke koju je privatizirao, i to upravo banke koja je po Šuškovom i Tuđmanovom nalogu vodila tajne račune vrha “hvo-a i herceg bosne”, odnosno de facto vrha bosanskohercegovačkog HDZ-a. Iako je spis te 2003. godine formiran i istraga i formalno pokrenuta, dolazak na vlast Sanaderove Vlade, očito je zaustavio ovu istragu, a spis je kao strogo povjerljiv sakriven u arhivama Državnog odvjetništva i Županijskog suda u Zagrebu.

Ništa manje zanimljivo nije i kako je jedan od osnivača i dioničara Hrvatske banke Mostar tada upisan i Energeinvest – Aluminij iz Mostara, ali i kompanija koju je tada vodio današnji šef HDZ-a BiH Dragan Čović – mostarski Soko. Ratnoprofiterski igrači već su tada slagali kockice onako kako su dugoročno planirali, računajući s tim kako će ovi dokumenti i tragovi njihove pljačkaške strategije ostati negdje zagubljeni, izbrisani i zaboravljeni. Ništa manje važna činjenica nije niti to da je među ostalim osnivačima Hrvatske banke Mostar (koju je kasnije, baš kao i Zagrebačku banku u Hrvatskoj, zanimljivo, preuzela Unicredit Grupa) bila i hrvatska nacionalna naftna kompanija INA, preko koje je ratnoprofiterska elita kontrolirala najveći dio energetskih interesa podijeljenih nakon pada Jugoslavije.

Dakle, umiješanost Aluminija u HDZ-ove paralelne i tajne financijske sheme nije započela tek 1997. godine, nakon što je Aluminij i formalno opljačkan Energoinvestu, nego 1992. godine, nakon što je “hvo” gangsterskim ratnoprofiterskim metodama, “oslobodio” Energoinvestov Aluminij, oteo ga, i time protuzakonito preuzeo kontrolu nad Energoinvestovim vlasništvom, pa je u vremenu od osvajanja od strane “hvo-a” 12.6.1992. godine, do pokretanja rada Aluminija kojeg su ilegalno izdvojili iz Energoinvesta pod financijskim pokroviteljstvom Republike Hrvatske od 15.3. do 7.10.1997. godine, upravo vlast koju je u značajnom dijelu već kontrolirao Ante Jelavić kontrolirala i ovaj vrijedni dio Energoinvestovog poslovnog portfelja.

Strogo povjerljivi spis Županijskog suda u Zagrebu, ipak, razotkriva kako su značajni financijski transferi po odobrenjima Ante Jelavića u 1993. godini, s tajnih računa “hvo-a i herceg bosne” kod Privredne banke Zagreb, vršeni u korist širokobriješkog poduzeća FEAL, koje se kasnije pojavilo kao dio koncerna suvlasnika dijela šibenskog TLM-a, ali i kao dio koncerna firmi koje su navodno zainteresirane za ulazak u vlasništvo mostarskog Aluminija. Osim toga, pojedini izvještaji institucija u Bosni i Hercegovini više su puta ukazivali na sumnjive i vrlo nepovoljno dobavljačke ugovore koje je baš sa širokobriješkim FEAL-om imao mostarski Aluminij, pa se nameće pitanje je li sve odavna dio strategije preuzimanja vlasništva nad Aluminijem, kad po nečijoj procjeni za to dođe vrijeme, a sve preko povjereničke mreže kako sumnja ne bi pala baš direktno na HDZ i njegove čelne ljude, kako one bivše tako i ove sadašnje. Jer cijela shema izvlačenja novca s tajnih računa “hvo-a i herceg bosne” preko FEAL-a 1993. godine, podsjeća na kasnije izvlačenje novca preko Aluminija i druge slične slučajeve. Sve se dakle, odvijalo umreženo, povezano i po istoj shemi, kojom su od početka devedesetih rukovodili isti ljudi, a u principu se sve svodi na dva imena – Antu Jelavića i Dragana Čovića, te njihove pomagače i nalogodavce iz Zagreba.

Zato je vrlo opasno cijeli slučaj Aluminij banalizirati kao osobnu odgovornost Dragana Čovića ili Ante Jelavića. To bi bilo potpuno netočno, naime. Jer se radi o umreženoj, dobro organiziranoj HDZ-ovoj ratnoprofiterskoj shemi koja besprijekorno funkcionira zadnjih dvadesetak godina i HDZ-ovom podzemlju osigurava multimilijunske prihode koje peru preko drugih više ili manje legalnih financijskih i poslovnih operacija kako bi prljavi novac iz HDZ-ovih crnih fondova ubacili u legalne financijske tokove. Povremena borba za moć koja se povremeno javlja unutar HDZ-a nikad nije suštinska borba za reform i promjene unutar HDZ-a, nego isključivo za kontrolu tih crnih tokova novca i financijskih i poslovnih interesa koji se kontroliraju preko ove HDZ-ove paralelne vlasti.

To je bila svojevremeno suština sukoba Sanader – Pašalić, kasnije je to bila suština sukoba Kosor – Karamarko, kao što bi uskoro mogla biti presudna stvar za otvoreni sukob Brkića, Karamarka i Plenkovića. Radi se, ne o konceptualnoj borbi unutar jedne političke opcije, nego o unutarmafijaškoj borbi za kontrolu ratnog plijena vrijednog desetke milijardi eura, u kojima je mostarski Aluminij tek “kap u moru”, naravno, ali za HDZ i opasan trag koji bi mogao dovesti do paralelne strukture vlasti koja HDZ-ovoj mafiji osigurava njihove financijske, poslovne, bankarske, interesne i političke pozicije moći.

U cijelu priču, te 1997. godine ulazi i šibenski TLM, na temelju čijeg ulaganja u Aluminij, Hrvatska danas i kontrolira dvanaest posto vlasništva ovog mostarskog poduzeća. E, tu se sredinom devedesetih priča dodatno zapetljava u HDZ-ovoj mreži paralelnih i tajnih financija koje su kontrolirali. Naime, i šibenski TLM i mostarski Aluminij, prema tajnom dokumentu austrijske istrage Afere Hypo iz studenog 2009. godine, bili su korisnici sumnjivih kreditnih plasmana Hypo Grupe, za koje su istražitelji sumnjali kako se radilo o kreditnim plasmanima tajnih sredstava s tajnih povjereničkih računa koje su nepoznati povjerenici s Balkana kontrolirali kod raznih dijelova Hypo Grupe u Austriji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim državama, poput Lichtensteina ili pak Luksemburga. Prema tome, nije nimalo nevažno da su se na popisu pravnih osoba koje su očito koristile sredstva s tajnih računa kod Hypo Grupe, koje je kontrolirala upravo HDZ-ova paralelna mreža, našle mnoge fizičke i pravne osobe povezane na ovaj ili onaj način s mostarskim Aluminijem, pa i sam Aluminij.

Već tada je, dakle, preslagivana tranzicijska interesna shema, koja je danas dovela do konačnog poslovnog sloma mostarskog Aluminija, a upravo su ti zakulisni tajni procesi koji su se godinama odigravali u sjeni Aluminija i drugih umiješanih kompanija, ono što HDZ i onaj u Zagrebu, ali i njihovo mafijaško krilo u Mostaru žele sakriti od javnosti. Slučaj Aluminij zato nije tek neka lokalna mostarska, još manje tek još jedna tragična bosanskohercegovačka priča. To je velika priča koja trag vodi na ratne dogovore Zagreba i Beograda, koja bi otkrila pozadinu savezništva Dragana Čovića i Milorada Dodika, kao i njihovih prethodnika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića i koja bi razotkrila stvarne strategije i sheme HDZ-ove mafije u Bosni i Hercegovini.

Domagoj Margetić