Ako se otkriju ubice Davida i Dženana, srušit će se mafijaška piramida u pravosuđu…
Revoluciju možda nije više moguće upotrijebiti, ali suvremeni aktivizam često možemo nasloniti na leđa onih koji imaju jasan i isti cilj – pronaći put do pravde za Davida Dragičevića, dvadesetjednogodišnjeg mladića iz Banja Luke.
Traganje za njim započeto 18. marta 2018. godine, a njegovo tijelo pronađeno je šest dana kasnije.
Ko, zašto i kako je mogao dozvoliti da roditelji ostanu bez djeteta, posljednjeg zagrljaja, bez stiskanja pesnice u vis za podršku kad krene u ostvarivanje vlastitih želja, bez da roditelje neko upozori da tu istu ruku spuste jer će biti kažnjeni?
Deset, stotine, nakon izvjesnog vremena i na hiljade ruku držalo je pesnicu visoko i ustrajalo je u masovnim okupljanjima u Banja Luci ali i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini.
Neumorne tragače počeo je progoniti sistem. Uslijedila su hapšenja i puštanje na slobodu njegovog oca Davora Dragičevića i majke Suzane Radovanović. Ekshumacijom Davidovog tijela i ukopom u Beču ponovo su izloženi velikom bolu i proživljavanjem tragedije.
Okolnosti u kojima je stradao David Dragičević ni danas nisu razjašnjene.
Roditelji ne odustaju od borbe, a ni pojedinci koji i dalje unatoč zabranama čvrsto drže podignute pesnice. Jedan od hrabrijih govornika je Miljan Kovač, autor knjige o ubistvu Milana Vukelića, novinar i aktivsta Pravde za Davida.
Aktivizam u Bosni i Hercegovini. Koliko je isti opasan za pojedince?
“Za sebe mogu reći da sam neko ko je relativno rano počeo da traga za odgovorima na razna pitanja koja se nameću ovom društvu u kojem živimo. Naravno, da traga i da luta. I danas tragam i lutam za pitanjima na koja nemam odgovor. Ono do čega sam došao u tom neumornom traganju i lutanju, a koje me odvelo i ka novinarstvu i aktivizmu, jeste da je istina najopasnije oružje i da je ovdje najopasnije tragati za istinom. Činjenice su nešto što je ovom društvu Bosne i Hercegovine ali vjerovatno i šire, nešto što je na udaru, nešto s čime mnogi ne smiju da se suoče.”
Jeste li bili fizički maltretirani zbog učešća u aktivizmu? Da li je zbog vaše aktivnosti u borbi za pravdu i vaša porodica bila izložena različitim vrstama pritisaka?
“Nisam fizički, ali jesam na svaki drugi način. I dan danas me maltretiraju prijetećim porukama, svakodnevnim uvredama koje mi upućuju. Maltretirani su i članovi moje porodice. Kada sam 2018. godine izdao knjigu o ubistvu Milana Vukelića, isti dan je policija privela mog oca pod nekom lažnom optužbom da je navodno uništavao nečije predizborne plakate. I to je pritisak. Isti je vršen i na moju suprugu kao i ostale članove porodice. Prijetnje koje dobijem ne prijavljujem policiji jer već odavno nemam povjerenja u policiju Republike Srpske kao ni druge institucije ovog entiteta. Da, normalno je da se čovjek plaši, ali se više plašim ćutanja, nego borbe. Ti pritisci će samo više pridnijeti aktivizmu i borbi protiv nepravde i laži. Oni samo potvrđuju da ta borba ne smije stati i kako je ovo, po meni, jako bolesno društvo.”
Koliko aktivizam utiče na vaš profesionalni status?
“Godine 2007. ubijen je Milan Vukelić, inžinjer zaposlen u Zavodu za izgradnju Grada Banja Luka. U tom periodu, bio sam novinar magazina ‘Patriot’, a Vukelić je bio moj izvor. To je prvi čovjek koji je otvoreno u Banjaluci progovorio o vezi vlasti koja je i dan danas aktuelna i građevinske mafije. Ubijen je tako što je ispod njegovog automobila postavljena bomba. Policija Republike Srpske do današnjeg dana nije otkrila njegove ubice niti nalogodavce tog zločina. Vukeliću je prije ubistva prijećeno u prostorijama MUP-a Republike Srpske o čemu je on imao i dokaze koje svi trenutno imamo. Zbog toga ne vjerujem policiji RS kao ni ostalim institucijama. Od tad im se ne obraćam ni kad dobijem neku prijetnju. Upravo to ubistvo je možda bilo prekretnica koja je spojila moj profesionalni angažman, novinarstvo i moj aktivizam. Nisam ja birao da budem aktivista, nego sticaj okolnosti u kojem sam shvatio da treba istrajati u borbi za pravdu, čak i ako to ugrozi moj profesionalni angažman. Ne razumijem opravdanja ljudi koji kažu da bi se borili za promjene, da bi nešto uradili, ali ne mogu zbog posla. Ne shvataju da će tim ćutanjem ostati bez posla, kao i većina na kraju. Nije aktivizam opasan, opasan je za pojedinca koji se s istim bavi. Za razliku od aktivizma, defetizam je opasan za cijelo društvo i za one koji ćute I za one koji se bore. Ćutanje neće spasiti nikoga.”
Koliko vas pritisci snaže da se znajčajnije uključite u borbu protiv nepravde?
“Godine 2018. kada samo se okupljali na centralnom banjalučkom trgu tražeći istinu i pravdu za ubijenog mladića Davida Dragičevića, održan je i jedan od najvećih skupova, 5. oktobra, na kojem je bilo preko 40 hiljada ljudi prema procjenama. Sa tog skupa su mi mnoge kolege sa javnog servisa RTRS slali poruke u inbox kako oni podržavaju tu borbu, kako su oni uz nas bez obzira što rade tamo. Ja sam im rekao da se priključe I da dođu na trg. Međutim, nisu došli. Prošao je 5. oktobar, prošli su i izbori 7. oktobra, a te kolege i danas rade na RTRS-u i ćute, ali mi više ne pišu poruke. Oni nisu iskreno nikada bili uz nas. Samo su se bojali da će se desiti neke promjene, pa su na vrijeme htjeli da obezbijede sebi mjesto. To je već jadno, to je opasnije od aktivizma.”
Kako planirate nastaviti vašu borbu? Uključivanjem u rad neke političke stranke, udruženja ili ćete nastaviti samostalnu borbu?
“Nastavit ću svoju borbu, na isti način, osim što ću biti aktivniji sada. Kroz udruženje ‘Put pravde’ kojeg su formirali aktivisti ‘Pravde za Davida’ nastavljam svoju borbu. Borba kroz političku stranku neće biti slučaj. Ne želim biti član niti jedne stranke, mada sam i to nekada pokušavao. Ne želim jer prije svega smatram da bi politička stranka ugušila moj aktivizam zato što stranke, onakve kakve su na ovim prostorima, one nameću svoja mišljenja, a njihovi članovi i aktivisti moraju da slijede ta mišljenja. Malo je tu prostora za iznošenje ličnog mišljenja i ličnu slobodu.”
24. marta 2018. godine na ušću rijeke Crkevene koja se ulijeva u rijeku Vrbas, pronađeno je beživotno tijelo 21-godišnjeg Davida Dragičevića.
“David je brutalno mučen i ubijen. Njegov otac Davor Dragičević je tada izašao na Trg Krajine i zatražio pravdu za svoje ubijeno dijete. Podržale su ga hiljade ljudi među kojima sam i ja. Ta borba traje i danas i pored svih laži koje se čuju iz Ministartsva unutrašnjih poslova Republike Srpske, od strane političara i svih koji očito imaju razlog da sakriju činjenice o tom ubistvu. Aktivizmu nema kraja. Nastavlja se kroz Pravdu za Davida. U kontaktu sam povremeno s Davrom Dragičevićem. Idemo istim putem i ići ćemo do kraja. Razotkrivanjem činjenica o ovom zločinu koji je počinjen nad Davidom kao i razotkrivanjem ubica Dženana Memića u Sarajevu, srušit će se mafijaška piramida koja vlada pravosuđem u Bosni i Hercegovini, a ako se ta mafijaška piramida sruši u pravosuđu, srušit će se u čitavoj državi. Zahvalan sam Davoru, a to bi trebali biti i svi građani Bosne i Hercegovine, jer je svoj bol pretvorio u borbu u kojoj nam je otvorio oči da više ne smijemo da ćutimo, i da protiv ovog zla moramo da se borimo. Istina je ono što je rekao: Ako budemo ćutali, nastavit će da nas ubijaju, sve će nas pobiti. Nemamo pravo da ćutimo”, poručio je Kovač u razgovoru za O Kanal i dodao:
Oslobodjenje.ba
