Koliko vas je iz bilo kog razloga nekada kritikovalo Ujedinjene nacije, Savjet bezbjednosti, mirovnjake, probleme sa budžetom – vidim mnogo vas…

Koliko vas je kritikovalo Sjedinjene Države iz bilo kog razloga, spoljnu politiku, unutrašnju politiku, glavni izbore i slično – i opet vidim dosta podignutih ruku.
Za mene to je kao da postavljam pitanja “da li ste živi, da li dišete, da li razmišljate”.
Normalno je i ljudski da smo kritični, skoro svi smo u nekom trenutku bili kritični… to je zato što su ovo kompleksne situacije.
Ali sada moram da vas pitam, jeste li ikada bili kritični prema politici vakcinacije u vašoj zemlji.
Vjerovatno ćete nerado podići ruku a za to postoji dobar razlog, jer u javnosti velikog naboja, koji se trenutno dešava, ukoliko kažete “da ja sam jednom bio kritičan prema politici o vakcinama” za vas će najvjerovatnije reći da ste protiv vakcina odnosno anti vakcinaš.
Mediji će da vas satanizuju, pripadnici Svjetske zdravstvene organizacije, predstavnici zdravstva, političari, farmaceutski lobi…
Kada se vaš pogled na vakcinaciju nalazi izvan mainstream medija i stavlja u isti koš sa onima koji recimo tvrde da je zemlja ravna, uopšte nije važno da li ste nastupili sa argumentima ili ste protiv svih vakcina za sve ljude.
Danas se fokusiram na ulogu zakona, koji štiti ljudska prava, kada su u pitanju vakcine, kako možemo da balansiralo prava kolektiva u odnosnu na lična prava. Vakcine su po svojoj prirodi medicinska intervencija, bazirana na populaciji ako dovoljan broj ljudi pristane na ovu medicinsku proceduru, onda će takozvano “stado” biti zaštićeno od uticaja zaraznih bolesti, što je bazirano na teoriji kolektivnog imuniteta.
Iako individue primaju vakcine, razlog vakcinacije je za zdravlje pojedinca i društva, jedan od glavnih ciljeva Ujedinjenih nacija, kao što piše u prvom članu povelje je da se dođe do međunarodne saradnje u promovisanju i podsticanju poštovanja ljudskih prava i osnovne slobode za sve.
Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica, imaju obavezu da poštuju ljudska prava i kada su vakcine u pitanju ali na koji način nacije u sklopu Ujedinjenih nacija to moraju da rade.
Ovo je veoma važno pitanje na koje moramo obratiti pažnju jer duboko utjiče na pojedinca i javno zdravlje. Poslije drugog svjetskog rata međunarodna zajednica je prepoznala izuzetno veliku opasnost u naučnim i medicinskim eksperimentima na ljudskim subjektima bez njihovog pristanka.
Poslije otkrivanja nacističkog medicinskog zvjerstva, svijet je izglasao “Nirnberški zakon” koji kaže da dobrovoljna saglasnosti ljudskih subjekata je apsolutno obavezna. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima je dodatno ojačao ovu zabranu protiv eksperimenata na ljudima bez njihovog pristanka, gdje piše niko neće učestvovati u medicinskom ili naučnom eksperimentu bez svojevoljno datog pristanka. Ova zabrana je univerzalno poznata, tako da neki sudovi i naučnici su izjavili da pravo na informisani pristanak je uobičajena stvar međunarodne procedure što znači da se taj zakon odnosi na cio svijet, bez obzira da li u nekoj državi to piše u knjigama.
To je isto kao i norme koje zabranjuju ropstvo, genocid, mučenje i piratstvo… ali šta se dešava sa slobodnim pristankom, kada su tretmani u pitanju uključujući i preventivne tretmane kao što su vakcine. Ovo je kontroverzna tema u mnogim zemljama danas. UNESCO, organizacija za obrazovanje nauku i kulturu 2005. je govorila o ovoj temi i prihvatila je univerzalnu deklaraciju o bioetici i ljudskim pravima na osnovu konsenzusa 93 države.
Zemlje potpisnice su se nadale da će ova deklaracija isto kao i univerzalna deklaracija o ljudskim pravima ranije, postati set vodećih principa po pitanju pristanka. U deklaraciji piše “bilo koja medicinska intervencija, može da se uradi samo poslije slobodnog i informisanog pristanka osobe na osnovu adekvatne informacije”. Dalje piše da interes nauke ili društva ne može da bude iznad ovoga i ova izjava je nastavak medicinske zakletve koja se pripisuje Hipokratu.
Doktor odnosno liječnik mora da radi za dobro svojih pacijenata i ne smije nikada da ih povredi. Ovo je skraćeno za princip “prvo ne škoditi ljudima” i ovo oličava princip predostrožnosti u medicini, gdje jasno stavlja interes individualnog pacijenta iznad kolektiva ili takozvanoga stada.
Ovaj princip predostrožnosti direktno dovodi do toga da politika vakcinacija, može da bude samo preporuka a nikako prisila odnosno prinuda. Veza između doktora i pacijenta se prije svega zasniva na povjerenju i bilo kakva prisila to potkopava. Kada je veza doktora i pacijenta zasnovana na prisiljavanju, tu se odmah gubi povjerenje i onda ljekari rade za državu i nadalje za društvo, što znači da su iznad interesa pacijenta pojedinaca. Ovo je klizav teren na kome je medicina, mnogo puta ranije pala na testu…