Smrt mladića Davida Dragičevića iz Banja Luke šokirala je cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Njegov nestanak je prijavljen 18. marta, od kada mu se gubi svaki trag.

Roditelji mladića su ponudili i nagradu od 100. 000 KM za bilo kakvu informaciju. Istina, informacija je bilo mnogo, ali se nijedna nije ispostavila tačnom. Davidovo tijelo nađeno je 24. marta na lokaciji gdje se rječica Crkvena uliva u Vrbas.

Od tada pa do danas – vlada zaista prava konfuzija oko ovog slučaja jer se nijedan podatak ne podudara, a sve okolnosti su pune nelogičnosti.

Urađene su dvije obdukcije – koje su dale iste rezultate. Patolog Željko Karan je rekao da je smrt nastupila utapanjem, ali da su od nastradalog Dragičevića uzeti uzorci krvi i urina u slučaju da dođe do dodatnih istraživanja. Druga obukcija je sve ovo potvrdila.

Ipak, ono što mnogi ne znaju – jeste prošlost patologa Željka Karana, koja čudi da on uošte nakon svih grešaka može i obavljati svoj posao. Karan je vodeći patolog u RS i vještak sudske medicine, a sve to može zahvaliti neznanju javnosti o njegovom (ne)radu i jednom pomilovanju.

POMILOVANI SUDSKI VJEŠTAK – NAGRAĐEN ZA GREŠKU KOJU JE PRIZNAO

Kako je Centar za istraživačko novinarstvo pisao 2008. godine, prvi (javnosti poznati) predmet koji je vođen protiv Karana vezan je za slučaj samobistva koje se desilo u mjestu Kaoci 1995. godine. Momir Brkić tada se ubio pomoću pištolja, a dokazi za samoubistvo su bili nepobitni.

Bliski ljudi Brkića i njegove nevjenčane supruge Mirjane Andrić rekli su kako su se često svađali. Doktori su potvrdili da je on imao posttraumatski stresni poremećaj i depresiju u koju je upao nakon smrti tri bliska prijatelja. Čak je i doktorima više puta nagovijestio da će se ubiti.

Policijski tehničari su istovremeno uzeli otiske šaka Andrićeve i Brkića, takozvane parafinske rukavice, ali su napravili ozbiljnu grešku koju je sud tek naknadno otkrio. Iako je Karan već tada zaključio da se pištolj, u momentu okidanja, nalazio prislonjen na Brkićev džemper, u zapisniku sa vanjskog pregleda leša on navodi da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li se radi o samoubistvu ili ubistvu.

Mjesec dana kasnije, nalaz vještaka je pokazao prisustvo barutnih čestica na rukama Andićeve. Tragovi nisu pronađeni na Brkićevim rukama. Ovaj nalaz je izazvao sumnju kod tužilaca i sud je naložio rekonstrukciju događaja za što su angažovani Karan i njegov pomoćnik Milko Marić. Nedugo kasnije sud je naložio i nezavisno vještačenje Zavoda za sudska vještačenja iz Novog Sada.

Kako je pisao CIN, nalazi parafinskih rukavica priča su za sebe. Sud je utvrdio da su parafinske rukavice uzete nestručno i neblagovremeno, te da njihov nalaz nije pouzdan. Brkićeva ruka nije u cjelini testirana na prisustvo barutnih čestica. Tragovi čestica na rukama Andrićeve mogle su nastati dok je dodirivala njegove ruke ili iz nekog drugog izvora. Karan i Marić su zakazali sastanak sa Andrićevom u kancelariji njenog advokata kojom prilikom su zatražili 10.000 DEM. Novac je bio označen i predala ga je sestra od optužene. Slučaj su prijavili policiji, a novac je pronađen kod ovog dvojca.

“Ja kod kuće imam ženu koja ne radi, majku koja ne prima penziju i malo dijete. Za pravosuđe RS i za vojsku RS sam četiri godine radio može se reći gotovo bez ikakvih naknada pri tome nikoga nije bilo briga od čega ja živim i kako izlazim na kraj”, izjavio je Karan pred istražnim sudijom u aprilu 1996. godine. Ovo je nekoliko godina kasnije porekao.

Andrić se deset godina branila sve dok 2006. godine nije potvrđena oslobađajuća presuda. Novinarima nije nikada htjela davati izjave – jer se bojala. Prošla je torturu sve te godine te je izgubila i posao.

Tadašnji ministar pravde RS Milan Trbojević je ovaj “strašni dvojac” predložio za pomilovanje, što je i prihvaćeno, mada su priznali svoju krivicu.

Slučaj broj jedan – završen. Jednoj osobi je život zauvijek obilježen, ne samo tragedijom zbog ubistva drage osobe, već joj je dodano i ubistvo, dok je Karan, ne samo pomilovan, već i direktor Zavoda za sudsku medicinu RS.

(SAMO)UBISTVO SUTKINJE I MAJKE DVOJE DJECE

Drugi slučaj (poznat javnosti) odnosi se na sutkinju i majku dvoje djece – Mirjanu Trbojević iz Banja Luke. Kako su patolozi rekli, ona je ogulila dinju za voćnu salatu, zapakovala otpatke u kesu i iznijela je ispred ulaznih vrata. I tada se ubila ručnom bombom.

Ali, sutkinja nije odavala nikakve naznake za samoubistvo, štaviše, bila je dobro situirana, radovala sa skorašnjem putu u London, a to je veče zakazala i termin kod frizerke za sutradan. Kandidovala se za jedno od mjesta u sudu, prema kojem je trebala dobiti i neke slučaje raznih zločina.

“Ona je tu bombu stavila na beton i savila se”, izjavio je Karan novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva.

“Bio sam na licu mjesta. Znam gdje je eksplodiralo, znam gdje je bilo tijelo, znam kakav je bio raspon gelera u prostoriji, znam kakav je bio raspon gelera po tijelu. Znam sve pod milim Bogom. Imam dovoljno elemenata da kažem da je to to”, rekao je.

Njena kćerka, koja je kobno veče bila u susjednoj sobi, tvrdi da je to bilo ubistvo, kao i njen brat Igor.

“Doktor Karan zna kako izgledaju žrtve koje izvršavaju samoubistvo. Niko ne izvlači bombu pa baca šest metara od sebe pa trči na nju. To je smiješno. Nisu to partizanski filmovi”,, rekao je Igor.

Prijateljica sutkinje Danijela Milovanović, sa kojom je radila skupa u Okružnom sudu u Banja Luci, također je tvrdila da se Mirjana nikada ne bi ubila. Ona je rekla kako je bila puna života, imala dugogodišnjeg partnera te da samoubistvo nije dolazilo u obzir.

I sagovornici drugih medija također nisu vjerovali da se radi o samoubistvu, već da ju je neko čekao u stanu pored, koji je bio prazan, te bacio bombu kada je izašla da baci smeće. Karan je rekao da je siguran da se radi o samoubistvu te je to konačni zaključak istrage. Bez poruke, bez ikakve naznake.

KARAN – ZAVOD KAO PRIVATNO VLASNIŠTVO

Novinar Slobodan Vasković je prošle godine takođe pisao o Zavodu za sudsku medicinu RS-a i Karanu, za kojeg je naveo da ne radi po zakonu i nema namjeru da to čini te da Zavod tretira kao privatno vlasništvo.

Vasković ukazuje i na nezakonita zapošljavanja. Konkretno, naveo je primjer o konkursu za specijalizaciju iz sudske medicine. Jedna od onih doktorica koja je “pobijedila” na ovom konkursu je Vesna Tramošljika. Ne samo da je bila četvrta na listi nakon bodovanja, već u trenutku konkursa nije imala ni završen Medicinski fakultet! Završila ga je 15 dana nakon zatvaranja konkursa.

Nakon žalbi kandidata, Ministarstvo zdravlja RS je reklo kako nisu razmatrali žalbe, već su ih proslijedili Zavodu za sudsku medicinu RS – čiji je ovo i konkurs. Kadija te tuži, kadija te i sudi.

Dotična doktorica sada radi u privatnoj ordinaciji.

Karan je više puta optužen za nesavjesan rad, u više slučajeva, ali su mu čak i nadležni u ovom entitetu izlazili u susret – a danas ima pravo i sam namještati konkurse, izvještaje i radove. Nagrađen je za nerad, a sve može zahvaliti jednom pomilovanju – koje se možda tada činilo nebitnim, ali je omogućilo da on nastavi svoj rad – za koji postoje sumnje da je često išao u korist vladajućij i podobnih, ali nikada žrtava, koje ipak svoju priču ne mogu pričati. Što mnogima ide u korist.