Bosna i Hercegovina polako ali sigurno ulazi u fazu ustavne i dnevno-političke šprdnje…

Ilustracije su u lepezi od sado-mazohističkih igrarija u svjesnoj devetomjesečnoj postizbornoj blokadi države i njenih institucija, do toga da usred bijela dana džukela u prolazu spusti gaće, zapiša i ugasi u glavnoj ulici »vječnu vatru« pred spomenikom oslobodiocima nekadašnjeg Grada, sada našminkane a mahale u tužnom smislu te riječi.

I ne prevashodno zato što je šovinističko-fašistoidni debil to uradio, već zato što nije bilo u velikoj gomili promatrača apsolutno nikoga da mu pljucu razvali. A ushićenih selfija bezbroj…

Zato je ugašenu vatru istog dana pokrila ogromna bina s koje se egzaltirano, strasnim porukama »drugima« i srećom konačnih pobjednika i uz vatromet glorificirao vjerski praznik. Nekada intimno, tiho, porodično zadovoljstvo i slavlje…

Na oficijelnom terenu ovog cirkusa što već izmiče kontroli, takozvani »lideri« evo dvije sedmice dokazuju da se doista više ne zna ni ko je tu lud, ko je zbunjen a ko više ili manje opasan.

Ni takozvani »narod« kao eutanazirana publika sa strane ne razumijeva o čemu se radi, ostajući tek na elementarnom refleksu krda. Stranci koji su tu, kobajagi radi dobrobiti ove zemlje, uživaju u pobjedi svog projekta zvanog »sačuvati status quo«.

Zato su i potrčali da odmah pohvale »veliki dogovor BH lidera« ovjeren glamuroznom fotografijom s koje se – ukrštenih ruku uz sakrivene fige – poručuje raji kako je sve ok i evo idemo dalje kako smo i obećali…

A kada se, u konkretnom slučaju minulih cirkuskih petnaestak dana samo površno razgrne, na površinu izbija neviđena šprdačina povodom teme »kako dalje na strateškom putu ojačavanja egzistencijalne sigurnosti kroz približavanje države NATO-u«.

I bez ulaska u nijanse cilja i suštine ovog ranijeg »strateškog odabira« države, dolazi se lako do potpunog apsurda: cijela priča o NATO-u kao obećanju sigurnosti otklizala je zapravo u priču o potpunoj nesigurnosti na način koji doista nagoni na depresivnu pomisao.

Ili je riječ o istinskom političkom košmaru u glavama političkih aktera uključenih u priču, ili o potpunoj nesposobnosti pogubljenih amatera nedoraslih profesionalnim zadacima i potrebi da shvate značaj i složenost velike igre.

Ili o opasnoj a već uočljivo prevlađujućoj logici vođa i njihovih savjetnika za koje ni o čemu ne smije biti dogovora naprosto iz koruptivno egzistencijalnih razloga. Skaska o kojoj je riječ bitna je sama po sebi u ovom času. Međutim, podjednako je važan i ukupni mentalni sklop koji se ovim povodom baškari u političkoj strukturi BiH.

Dakle, ludilo u ovom času jeste novo ismijavanje jednih u stranačkom vladajućem trovrhu BiH, protiv drugih u tom istom društvu, povodom pitanja ko govori istinu a ko laže da su se i oko čega sporazumjeli minulog 5. avgusta B. Izetbegović (SDA), M. Dodik (SNSD) i D. Čović potpisavši taj odjednom dogovor o formiranju vlasti u zemlji, devet mjeseci od izbora na kojima je sve potrebno za vlast bilo jasno.

Kao »mala senzacija« bila je obavijest da je i Milorad Dodik, zakleti neprijatelj NATO-u, pristao na »sporazum« koji uključuje, navodno, takozvani Godišnji nacionalni plan (ANP) što ga svaka država koja je na putu prema NATO-u, šalje redovno u sjedište Alijanse u Bruxelles.

Sve je to bilo i ranije u okviru odluka, zakona, strategija kojima se faktički definira tzv. aktivacija Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP)-a. Riječ je o pravcu koji je država de facto prihvatila još dokumentom Predsjedništva BiH iz 2003. kojim se kao eksplicitni cilj utvrđuje pristupanje NATO-u.

U novoj, lanjskoj Strategiji vanjske politike BiH za period od 2018. do 2023., međutim, ta je formulacija o pristupanju NATO-u kao strateškom prioritetu izostavljena. Od tada traju polemike o čemu se tu radi. Dodik hladno ponavlja kako nema njegovog potpisa ni za kakav dokument u kojem je NATO neupitni cilj BiH.

Izetbegović obećava kompromisni, »reducirani« ANP. Opozicija ga napada za nedopustivu grešku napuštanja stare formulacije lani, dok je bio član Predsjedništva. Izetbegović uvrijeđeno odgovara da to nije tačno jer je sve ranije zapisano o NATO-u i BiH sadržano u Zakonu o odbrani…

U takvoj situaciji došli su izbori oktobra 2018. i odmah nakon njih blokada formiranja vlasti. Razloga je mnogo i svi su na tragu dalje radikalizacije odnosa među »partnerima« čiji je smisao politike postao – kako temeljno poraziti onog drugog, i tako u krug od slučaja do slučaja.

Narod je i dalje slijepo zaljubljen u svoje odabranike koji im se sistemski izruguju lažnim obećanjima temeljenim na vjeri, naciji, krvi i tumačenjima prošlosti u funkciji proizvodnje mržnje i straha.

Time su konačno eutanazirani i izbačeni iz igre. Svijet, naravno, zabavljen većim interesima i većim problemima sa liste prioriteta na kojoj nema BiH. Za sada. U odjednom dogovoru o »principima za formiranje vlasti na državnom nivou« trijumfalni domaćin velikog sastanka kalkulantske trojke je šef misije EU u BiH Lars-Gunnar Wugemark.

Dok ga vozač požuruje na aerodrom s kojeg trajno odlazi iz Sarajeva poručuje: »Lideri moraju da se posvete interesima svog naroda… » Ma svaka čast! Ukratko, »sporazum« je proslavljen kao okvir za dalju saradnju u vezi s nastavkom NATO puta BiH, njime se deblokira rad Parlamentarne skupštine BiH i formiranje novog saziva Vijeća ministara BiH u narednih trideset dana…

Kako se kaže u sličnim situacijama, mastilo se na pomenutom papiru još nije osušilo, a pesimisti i ljubitelji crnih slutnji dođoše na svoje. Izetbegović saopšti »svojoj« javnosti kako će ANP nešto malo »reducirati« i tako »prilagođen« biti poslat u Bruxelles.

Dodik se zblanu nad tom izjavom kazavši da o tome ni riječ nisu progovorili u razgovorima o 12 principa. »Svoj potpis ni na kakav dokument koji BiH vodi NATO-u neću dati…« Izetbegovićeva opozicija i u Federaciji podiže glas tražeći odgovor na pitanje odakle mu pravo da »modificira i izbacuje temeljne principe u vezi s pristupanjem BiH NATO-u«.

Dva člana Predsjedništva BiH, Komšić i Džaferović, koji nisu učestvovali na »čuvenom« sastanku trojice stranačkih lidera, saopštiše kako nikakav prijedlog o novom Vijeću ministara neće dobiti zeleno svjetlo ukoliko ANP ne ode u Bruxelles.

Usput, »materijal« o kojem je riječ ima 165 stranica gusto kucanog teksta sa velikim brojem tabela a taj tekst još nije usvojila ni Komisija za NATO integracioni proces u BiH.

Najnovije informacije iz Izetbegovićevog štaba kažu da »međunarodna zajednica trenutno radi na približavanju stavova o ANP-u«, a sam Izetbegović kaže da »nas neće Dodikove bahate prijetnje zaustaviti…«

Dodik ponavlja kako su »lažne tvrdnje iz SDA da su njih trojica potpisali sporazum u kojem se pominje ANP u izvornom, ili bilo kom modifikovanom obliku…«

Uostalom ANP kao papir o kojem se uopšte može razgovarati nisu ni imali u rukama do prije dan-dva…«I tako, dani, sedmice, mjeseci i godine teku neumitno na manje ili više sličan način koji je i političkom slijepci jasan. Dogovori se ne žele i to je preraslo u politiku.

Ne žele se pamet, profesionalizam i format za opserviranje okoline i svijeta iz ptičije perspektive. Živimo kao miševi pa nam je i takva optika dovoljna. Plemenskim i sličnim vladarima što su zasjeli ne odgovara iole uređena država u kojoj se znaju sistem, institucije, pravila, dužnosti, prava, obaveze i sankcije.

Njima odgovara umjesto normalnog ustava ovakav Daytonski »Okvirni sporazum za mir«. Taj »okvir« nikada i nije popunjen svim onim što je obećano i bilo neophodno da ne živimo u profitabilnim prazninama. Njima ne treba ništa što nije ukalkulirano u izborni interes u vlastitom plemenu.

Još nešto, ma kako izgledalo daleko od ove priče. »Njima« ne pada na pamet da ih, ovakve kakvi su, u vezi s NATO-om jednoga dana, kada taj dan dođe a doći će brzo, nitko neće ni pitati jesu li za ANP, MAP, NATO i sve što uz to ide. A NATO ovdje neće uskoro biti samo gdje je i što je bio. Turska iz njega, formalno ili ne ode.

Živi bili pa vidjeli. Grčka postaje južna balkanska granica. Hoće li to možda Dodik, pa i njegov patron iz Beograda, odlučivati o tom »prstenu«, hoće li se usaglašavati ljubav Izetbegovića s Erdoganom u vezi s tim, ili će se odlučivati kao uvijek u velikim, ma kako kobajagi »nelogičnim« sporazumima između Washingtona i Moskve, sutra i Kine itd.

Njima partner neće biti ovakve male, amaterske države sastavljene mentalno od tri plemena i lokalnih profitera. S njima neće biti ni primisli dogovaranja o velikim trgovinama s ulozima kao što su Balkan za Bliski istok, Krimom za Siriju, Gruzija za Srbijom ili tako nekako… Lokalni genijalci o tome pojma nemaju. Onoga koji je to znao, i uvažavalo ga, više nema.

A narod? I on postaje drugačiji s razlogom, ode mu supstanca u potrazi za egzistencijom daleko od postojbine. Doista, ko je tu lud a ko zbunjen. Oni što su već zato i opasni, poznati su. Samo, šta vrijedi kad ih je izabralo. I opet će.

Zlatko Dizdarević