Ljevica počiva na nadi. Koja se ponekad razbukta. Ali je uglavnom nema. Ili tinja. I lako se gasi. Istorijska zbilja puhne u nju lagano, kao u rođendanske svijeće na torti – i već je nije…

Desnica počiva na strahu. Desnica, dakle, ima zlatnu podlogu. Strah je stvaran, postojan, ne devalvira.
To je već viđeno: i kada ljevica prevlada (tako rijetko, odveć rijetko), nada se lako konvertuje u strah. U trenutku kada ljevica terorom stane braniti svoju iznimnu pobjedu, već je sve izgubljeno. Poraz se desio i preostaje da ga neko proglasi. Politika nade postala je politika straha: da će neprijatelj, vanjski i unutrašnji, ipak prevladati, da će neko izdati, da će učinjeno biti poništeno, da će osvojeno biti oduzeto. Budućnost koja se nekoć činila otvorenom oglodala je zebnja pobjednika koji je, čak i na vrhuncu svoje moći, bio nemoćan. Strah je došao po svoje: kontrarevolucija je počela sa prvim aktom revolucionarnog terora.
Nada se, rekosmo, lako konvertuje u strah. Ali ne i obratno.

VANREDNO STANJE

Čitamo: „Dekan Fakulteta za bezbjednost i zaštitu iz Banjaluke Slobodan Župljanin savjetuje stanovništvu najizloženijih opština i gradova da se preventivno samoorganizuju i preduzmu mjere samobezbjednosti i samozaštite nakon prvih razbojništava i krađa koje su počinili migranti na teritoriji Republike Srpske”.

Politika vladajućih elita u Bosni i Hercegovini je tek nastavak rata drugim sredstvima.
Na ovaj ili onaj način, oni neprekidno čine ono što i Župljanin, kada predlaže dodatnu budnost i mobilizaciju. On ne pravi omašku i ne obraća se građanima.

On govori o “stanovništvu”. Jer subjekt i sredstvo njegove, njihove, politike nije građanin, nego upravo stanovništvo. Oni neprekidno sprovode politiku vanrednog stanja. Kao kada se izlije brana i treba evakuisati stanovništvo. Kao kada izbije zaraza i stanovništvo treba vakcinisati.
Građanin ima prava, ima volju, svojstven mu je neposluh. Stanovništvo slijedi naredbe. Stanovništvo raseliš, naseliš, usmjeriš. Stanovništvo je plastelin.
Zašto, formalno, Župljanin predlaže da se stanovništvo samoorganizuje?
Zato što je maloljetni Palestinac inicijala A.M. “počinio krivična djela razbojništvo i krađa”.

NEPRIJATELJ NA BICIKLU 

On i državljanin Alžira Jazid Smati i Esad Lebadom su, navodno, u srijedu, 13. februara, u Gradišci ukrali novčanik, lična dokumenta, bankovne kartice i mobilni telefon. Palestinac A.M. je, potom, u Novoj Topoli ukrao i bicikl.

Neprijatelj na biciklu, kao što je poznato, nikada ne spava. Država će učiniti svoje, ali stanovništvo mora biti svjesno opasnosti, mora se samoorganizovati. Mora biti budno. Mora stražariti, patrolirati.
Na Divljem istoku je kao nekoć na Divljem zapadu. Župljanin ne pominje linč, ali on je neizostavna komponenta pravde Divljeg istoka i zapada.
Ironija situacije je očita, ali Lynch Mob za ironiju ne mari. Cinizam Župljaninovog poziva na mobilizaciju je očit, ali za stanovništvo nevidljiv.
Koliko će pljačkaških privatizacija, toksičnih kredita, namještenih tendera, nelegalnih zgrada sa stanovima za prodaju vlasti Republike Srpske omogućiti svojim tajkunima dok stanovništvo po selima juri za tamnoputim biciklistima? Koliko će pripadnika stanovništva ostati bez posla zato da bi tajkuni u bescijenje kupili imovinu opljačkanih firmi u kojima je stanovništvo nekoć radilo?
Opljačkali su sve što nije bilo vezano za nebo, no to nije bio razlog da se stanovništvo samoorganizuje i zaštiti svoju imovinu. Jedan ukradeni novčanik i jedan bicikl to jesu.

Dok stanovništvo bude jurilo za migrantima, ruka vlasti istrešće iz džepova svojih stanovnika i posljednje mrvice.
Jer nije bitno šta je opljačkano, nego ko pljačka.
Ono što su opljačkali naši, i dalje je naše.
To je konačni iskaz ekonomskog patriotizma Divljeg istoka.

Zurnal.info