Nastavak talasa nasilja i nesigurnosti
Đorđe Vuković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banja Luci, za ‘Zašto?’ objašnjava, nakon ubistva poduzetnika Slaviše Krunića, zbog čega mnogi slučajevi ubistva kriminalaca, ratnih komandanata, policijskih službenika, poslovnih ljudi i građana u Republici Srpskoj u posljednje dvije decenije nikada nisu do kraja rasvijetljeni ili sudski procesuirani…
Stanovnici Banja Luke, Krajine, Republike Srpske i BiH suočavaju se zaista sa jednim talasom nasilja i nesigurnosti svake vrste.
Da li je to zbog unutrašnje nestabilnosti, kriminalizacije društva, ili je to zbog spoljašnjih poticaja, migranskih kretanja, itd. — dakle istovremeno se nižu događaji koji pojačavaju osjećaj nesigurnosti.
Nestabilnost
Način na koji reaguju institucije dodatno zbunjuje javnost i povećava nepovjerenje u institucije.
Mislim da sva istraživanja pokazuju da građani uopšte imaju vrlo nizak nivo povjerenja u institucije kako bezbjedonosne, tako i političke, što je posljedica neefikasnog rada, odsustva rješavanja takvih slučajeva ali i vrlo zbunjujućih i kontroverznih postupaka i odluka.
Nivo bezbjednosti se pogoršava, to dodatno potiče i autodestruktivne potencijale, odlaske, nepovjerenje u institucije i pojačava političku i svaku drugu nestabilnost u regionu.
Prebacivanje odgovornosti
Slučaj Riste Jugovića (privrednika s Pala ubijenog 2002. godine), i ovaj najnoviji slučaj, dakle, zaista može da se očita kao vrlo opasna sprega politike, privrede, kriminalnih krugova, itd., što u političkoj javnosti nije nepoznanica.
Ali mi kao ljudi koji želimo činjenice na osnovu kojih ćemo se orijentisati, a to je najvažnije, nemamo referentne autoritete i izvore kojima bi se vjerovalo, prema kojima bi se orijentisali, to znači da prebacivanje odgovornosti sa jedne na drugu političku opciju ili jedan na drugi nivo vlasti nikakve koristi nema građanima ni BiH, ni njenih entiteta, dakle ni mira, ni stabilnosti, ni dobra ni za koga.
Potrebni su profesionalni, objektivni, odgovorni u svim strukturama.
Politika i pravo
Mislim da neću ništa novo reći ako kažem da imamo problem sa pravosuđem.
Nijedan nivo pravosudnih organa nema povjerenje građana, dakle politika koja tu na neki način gradi od uticaja na izbor sudija tužilaca i tako dalje, i rezultati koji su katastrofalni.
S druge strane, kad se istovremeno prepliću pritisci odozgo i odozdo, dakle pritisci gore da se nešto reformiše, što ima neku političku notu, i pritisci odozdo gdje se traži veći stepen povjerenja i efiksanosti, stvara se jedan konflikt opet politike i prava.
Dakle, u tome dolaze na vidjelo ambicije koje su političke, ideološke, a ne strateške, ne izgradnja povjerenja u institucije, već prebacivanje odgovornosti, preoblikovanje ambijenta.
Kad se sve to dešava u ambijentu u kojem se traže reforme u oblasti policije, s iskustvom svih prethodnih reformi, dakle samo prenos ovlašćenja sa jedne na drugu stranu, a nikakav rezultat, onda to i daje prostora da se pozivajući se na etničke ili kako hoćete, neke političke motive, odvlači pažnja od onoga što je najvažnije, a to je da oni rade kako treba svoj posao.
Potpuno je svejedno kako će biti organizacija policijskih i bezbjedonosnih i sudskih organa. Mi se bavimo formama, a ne suštinom.
Zato je potrajalo 20 godina potpuno besmislenih nekih inicijativa i izbjegavanja odgovornosti, a maligno tkivo na društvu ne poznaje ni etičke granice, ni entitetske, ni državne granice, i ono se širi.
Bojim se da je ovim nepovjerenjem i odsustvom izgradnje jakog civilnog i građanskog društva koje bi kontrolisalo i sprečavalo te političke manipulacije koje stvaraju pogodno tle za tu vrstu nezakonitih kriminalnih sumanutih akcija, oslabilo baš zbog toga, baš zbog tog dnevnopolitičkog nacionalnog brljanja i rekao bih koje samo pogoduje tim strukturama protiv kojih se navodno bore svi.
Slobodnaevropa.org
