Vrijeme vaskrsenja…

Kad god sam poželio da učinim nešto za Srbe, psovaše mi mnogi mater četničku. Kad god sam pomogao Hrvatima, psovaše mi mnogi mater ustašku. Kad god sam uspio da nešto pomognem Bošnjacima, psovaše mi mnogi mater balijsku.

Na raskrsnici od Viteza prema Novom Travniku upoznao sam Cigane, od Boga i naroda zaboravljenu čeljad, i poklonio im dio sebe. Ne opsovaše ništa, prigrliše me i poželiše da me Bog čuva.

Ja znam da ovakav mnogim ne godim, ali poslušajte me braćo Bošnjaci i braćo Hrvati, braćo Srbi, braćo po pramajkama, braćo po kravi, poslušajte šta ću vam reći i prst na čelo stavite, ili uši začepite i u vijeke vijekova robujte, psujte ili mučite:
“Davor Dragičević i Muriz Memić, nakon tri decenije su Krst, Križ i Krunu u jedno spojili, crkvu i džamiju sjedinili, bratski narod ‘da jedni drugima oproste’ molili, i umolili, bratski narod pomirili.

Pesnice su u nebo podigli i narodu put Istine i Pravde pokazali, put Svjetlosti, bolje i svjetlije budućnosti, put Slobode. Naše je samo da na putu Istine i Pravde ostanemo, da ne pokleknemo, da mirno i dostojanstveno, rame uz rame stanemo i za sveto pravo na Slobodu da se borimo, pesnice u nebo podignemo i tiranima kažemo NE!

Bliži se proljeće, vrijeme osvješćenja, vrijeme preporoda, Vrijeme Istine i Pravde, po zasluzi Kazne.
Ja znam gdje ću između Uskrsa i Vaskrsa biti, i znam šta mi je činiti.
Vrijeme vaskrsenja,
Davidov grad,
Davidov trg.
Sloboda.
Boriću se sa knjigom ‘Tragovima grijeha’ u ruci, boriću se za prosvijećenost, osvješćenje, slobodu i građanska prava, za čovjekoljublje, za čast i dostojanstvo svakoga od nas.

Dragi Hrvati i dragi Bošnjaci, dragi Srbi, braćo po pramajkama, braćo po krvi, ja ne odustajem, i ne borim se samo za svoju djecu, nego i za vas i za vašu djecu.

Poklanjam vam ‘Tragovima grijeha’, poklanjam vam srce uplakano i dušu prostu, bosansku, poklanjam vam sebe.
A vi, po sopstvenom nahođenju, po svijesti i savjesti; ili psujte i pljujte, ili rame uz rame pored mene stanite.
I neka svako svoj grijeh gine, svako svoj!”