SMRT KOJA SE NIJE SMJELA DESITI…

 
U zemlji kojoj su loše vijesti prirodno okruženje i društveno gorivo i u moru katastrofalnih novosti koje nas svakodnevno zapljuskuju, jedna se informacija s početka augusta 2011. izdvojila zbog svoje morbidne naravi.

Nakon nezapamćene hajke i esnafskih smicalica najgore vrste, u Tuzli je u 44. godini umrla kantonalna tužiteljica Dijana Milić.
I šta se tim povodom desilo? Isključujući nekoliko bolno dobrih novinarskih tekstova, odnosno javnih vapaja, i pokoju prigodnu reakciju, kao da nikakve tragedije nije bilo. Zašto je ta strašna vijest prošla relativno nezapaženo? Mnogi zbog demonstrirane indolentnosti krive javnost, što je uopćena i ne baš precizna dijagnoza, jer pod tu famoznu javnost može se strpati doslovno sve. Činjenica je da je taj faktor društva kod nas i stidljiv i šutljiv i pri tome, da prostiš, plačljiv preko svake mjere, ali teško je prihvatiti da je javnost baš glavni krivac.

SVAKODNEVNI ČEMER

Vijest o smrti Dijane Milić, kao finalna informacija o višemjesečnoj golgoti te hrabre žene, prošla je bez velikih društvenih potresa zato što je tek jedno u nizu grozomornih dešavanja. Užasne, nezamislive i grozne novosti rezultat su naše svakodnevnice. Svakog dana, ponekad i svakog sata, čitamo, slušamo i gledamo bosanskohercegovački čemer. I ne samo da ga konzumiramo, mi ga živimo 24 sata dnevno. Postojimo i trajemo u političkom zapećku Evrope, imamo državu koja nije država, imamo mir koji nije mir, našim medijima, politikom, pravosuđem, privredom i kulturom bjesne žestoki ratovi koji, nažalost, jesu pravi ratovi, s realnim gubicima i žrtvama. Kolateralna šteta velike seksualno-univerzitetske afere, Dijana Milić tek je jedna u nizu stradalnica i to njenim progoniteljima daje nadu da će zlodjelo ostati manje-više neprimjećeno. A stvari idu baš u tom pravcu.
Dijana Milić javnosti je poznata po istrazi protiv profesora sarajevskog Pravnog fakulteta umiješanih u skandal s namještanjem ocjena i seksualnim zloupotrebama u Tuzli. Usamljena, s podrškom rijetkih novina i novinara, odnosno novinarki, Dijana je protiv sebe imala dobro organiziranu mašineriju koja joj je na kraju presudila.
Bosanskohercegovačko pravosuđe, inače nadaleko čuveno po sporosti i neefikasnosti, zablistalo je brzinom i besprizornom efikasnošću tokom ničim izazvanog procesuiranja tužiteljke Milić: za dva mjeseca sprovedene su sve radnje za koje je ovdje u prosjeku potrebno nekoliko godina. Posmatrači su bili zapanjeni, iz aviona se vidjelo da nešto nije kako treba, ali tako je to u Bosni i Hercegovini. Tamo gdje se traže brzina, efkasnost, odlučnost, spori smo, neefikasni i neodlučni do bola. Tamo gdje svaki angažman smrdi na podvalu, odjednom se u nama probudi zvijer savjesnosti, brzine, njemačke efikasnosti.
Profesionalnu kalvariju, moralnu i ličnu tragediju Dijane Milić advokatski precizno iznio je mostarski odvjetnik Josip Muselimović u intervju za Oslobođenje. On kaže da je Dijana „preminula od društvene nepravde“ i pojašnjava suštinu ovog sramnog slučaja: “Ona je godinama sustavno radila na aferi koja je tresla ne samo Tuzlu nego i cijelu državu. Najzanimljivije i najtragičnije je da je cjelokupni kazneni postupak zasnovan na iskazu jedne osobe koja je na prvim stepenicama svog životnog puta posrnula i kojoj čast, riječ i moral, znače tek nekoliko novčanica. Nisam mogao vjerovati da optužnica može krenuti s takvim dokazima….“
Dijana, kaže dalje Muselimović, nije izrdžala jer je ostala sama i bez zaštite i jer je bila suspendirana zbog onog protiv čega se cijelog života borila – amorala, korupcije i kriminala. A kako se borila, ilustriraju i podaci VSTV-a da je 2009. godine, „od 135 istraga koje su okončane pritvorom, Dijana završila 85, dok je ostalih 35 tužitelja Tuzlanskog kantona zajedno završilo 50 slučajeva.“ E takvi pojedinci, savjesni, privrženi profesiji, ovdje rijetko bivaju nagrađeni. Uglavnom ih ponižavaju, na sve načine šikaniraju, a slučaj pokojne tužiteljke svjedoči da nisu isključeni ni najgori ishodi.

OSJEĆAJ ZA NIJANSE

Bolje upućeni posmatrači svjedoče da je riječ o klasičnom mobingu, nasilju na poslu koje je završilo katastrofalno. U cijelom slučaju ne može se isključiti ni uloga medija. Uoči komemoracije, Dijanina majka Haza zamolila je prisutne „da pomen ne daju u Avaz. Avaz i FTV su je i dotjerali do ovoga.“ Ova molba implementirana je polovično. Iz ko zna kojih razloga, Dijanino radno okruženje pribjeglo je kompromisu. Pomen je objavljen u dvije dnevne novine, istina u onoj prozvanoj tačno dva puta manji nego kod konkurencije. Ta prostorna diferencijacija trebalo bi kao da nešto poruči.
Mediji se često i ne htijući nađu u aferama za koje možda i nisu odgovorni ali kojima, izostane li oprez, mogu doprinijeti na najgori način. Dijanino stradanje opomena je svima nama da s mnogo više pažnje, odgovornosti, suptilnog osjećaja za nijanse i ljudske sudbine, pristupamo svakom tekstu i svakom slučaju.
Ovo je toliko težak, potresan i istovremeno tužan događaj u bosanskohercegovačkom pravosuđu i bosanskohercegovačkoj politici da bi morao poslužiti kao neodgodiv povod za duboka kritička preispitivanja, za općenarodnu akciju, za konstruktivni bunt koji bi neumoljivo insistirao na istini, pravdi, promjenama. Ali, sve je to izostalo. Smrt Dijane Milić prvo je izazvala šok, a onda tradicionalnu depresiju. Drugim riječima, ništa se desilo nije: samo je jedna važna i vrijedna osoba životom platila jednu po svemu tipičnu lokalnu aferu.
Nije ni čudo što javnost, umjesto u akciju i bunt, tone u beznađe i pasivnost. Teško će biti skrpiti zemlju koja je ovako raskomadana po svim šavovima, do najsitnije pore. Ako se u pravosuđu dešavaju nezamislivi i neoprostivi skandali, onda ne postoji više ništa što nije moguće. Onda niko nije važan i onda više niko nije siguran. Dijana, mir Vašoj napaćenoj duši, sad svi znaju koliko ste patili i koliko ste usamljeni i nesrećni bili.
 

zurnal.info