Nekontrolisana tužilačka moć

Pravosuđe u BiH odavno posrće pred iskušenjima reforme. Prenošenje istraga u nadležnost tužilaca otvarilo je niz ozbiljnih problema. Jedan od njih je odgovornost tužilaca i tužilačkog sistema za stanje kriminala i efikasnost mjera represije. Da li postoji djelotvoran mehanizam odgovornosti i kako se sistem kontroliše?

Deset godina iskustva u primjeni tužilačkog procesnog modela je dovoljno vrijeme za jednu ozbiljnu stručnu analizu. Mnogi od tužilačkih slučajeva odavno opominju da problemi postoje. Prvo su međunarodni tužioci sa svojim istragama izbacili u prvi plan tezu o uplitanju međunarodnih politika u poslove pravosuđa i disciplinovanju domaćih političara dovođenjem na optuženičku klupu desetak visokih državnih funkcionera i političkih lidera, od kojih su trojica bili članova Predsjedništva BiH (Ante Jelavić, Dragan Čović i Mirko Šarović). Među njima se našao čak i predsjednik Ustavnog suda BiH. Svi su na kraju oslobođeni optužbi, osim Ante Jelavića, koji je nakon objavljivanja prvostepene osuđujuće presude pobjegao u Hrvatsku. Ovih dana u Evropskoj komisiji raspetljava se afera s tužiocima EULEKS-a na Kosovu, koje optužuju za korupcionaško savezništvo s mafijom. Posljednjih dana u medijima se kao primjeri tužilačke neodgovornosti navode slučajevi “Gibraltar”, “Lijanovići” i “Budimir”.

Sve ove slučajeve zamagljuje medijski senzacionalizam, od kojeg se ne vidi ozbiljno pravno i političko pitanje: da li je ogromna moć u rukama tužilaca pod kontrolom? Kako tužilac priprema istragu, kako upravlja slučajem, ko ga kontroliše i kome polaže račune za svoj zakonit rad? Da li tužilac ima pravo na “profesionalnu grešku” i da li se njegovi promašeni slučajevi mogu olako podvoditi pod nejasnu sintagmu profesionalnog prava? Ko utvrđuje tu osjetljivu granicu između profesionalnog rizika u ocjeni dokaza i grubog kršenja propisanih procedura i profesionalne etike? Mnogo je pitanja o kojima bi trebalo razmišljati prije nego što nam se desi slučaj “EULEKS”.

Primjeri s neslavnim procesuiranjem domaćih političara pokazuju kako se tužilačka moć može efikasno koristiti za političke ciljeve. U pitanju je samo koja politika trenutno drži pod kontrolom tužilačku organizaciju. U sistemu tužilačke istrage tužilac je taj koji odlučuje ko će sjesti na optuženičku klupu, a ko neće. On kreira politiku krivičnog progona, on određuje prioritete, u njegovim rukama su strategije, on planira taktiku prikupljanja dokaza, on odlučuje ko će u pritvor i u kojem trenutku, a ko će optužnicu čekati na slobodi. Iz gomile krivičnih prijava i predmeta on bira šta će biti procesuirano, a šta će čekati “bolji momenat” ili zastaru krivičnog gonjenja. U sistemu koji je zatrpan krivičnim prijavama i aferama niko tužioca ne pita zašto je jedan slučaj otvorio, a drugi, možda važniji i ozbiljniji, nije. Nije li to inicijalna moć koja je izvan svake kontrole?

Izbor slučajeva koje će tužilac istraživati je pitanje tužilačke odgovornosti preme društvenoj misiji koju tužilačka organizacija ima. Intresi društva (države) jesu da se primarno procesuira kriminal koji najozbiljnije ugrožava interese društva i države. Ako tužilac bira jednostavne i najlakše slučajeve, odnosno one koji će mu osigurati tužilačku normu i privid rada, onda je jasno da on zloupotrebljava svoju funkciju i radi suprotno intresima društva. Nažalost, u praksi se rad tužilaca najčešće zasniva na takvoj radnoj filozofiji. Oni su fokusirani na normu i dobru statistiku, a ne na ozbiljne slučajeve i najteži kriminal. To je objašnjenje za mnoge afere koje nisu dobile sudski epilog.

Poseban primjer nekontrolisane tužilačke moći može se posmatrati na sposobnosti i vještini tužioca u organizaciji istrage i upravljanju dokazima. Tužilac može istragu usmjeravati u pogrešnom pravcu. Takođe, može ignorisati dokaze koje dobije od policijskih agencija. On to može da radi iz profesionalnog neznanja, zbog povezanosti sa zainteresovanim politikama ili zbog lične korumpiranosti. Jednostavno, tužilac je taj koji upravlja slučajem. On u svakom trenutku i bez ikakve opasnosti može da “zatvori” slučaj i amnestira krivca. Svaku svoju namjernu grešku može da opravda svojim slobodnim tužilačkim uvjerenjem? Ako u rukama ima i instrument sporazumijevanja o priznanju krivnje, on je apsolutno suveren u “zatvaranju slučaja”.

Sve češće se u javnosti mogu čuti kritike na račun profesionalnih sposobnosti izabranih tužilaca. Mnogi “propali” slučajevi u javnosti se objašnjavaju upravo nekompetentnošću tužilaca koji su vodili istrage i zastupali optužnice. Kakve su mogućnosti kontrole rada nesavjesnog ili nesposobnog tužioca? Izgleda, nikakve! Zakon o tome ne govori, a praksa još nije razvila interne mehanizme kontrole. U bivšem sistemu sudske istrage istražni sudija je bio važan korektivni faktor: ako je tužilac bio nekompetentan, istražni sudija je mogao da “spasavao” istragu. I obrnuto.

Nije potrebno posebno dokazivati da se svaka moć bez kontrole i odgovornosti lako zloupotrebljava. Afera s međunarodnim tužiocima i EULEKS-om na Kosovu ozbiljno opominje i razotkriva razmjere takve opasnosti. To nije samo problem društva, nego i ozbiljan problem tužilačke organizacije.

Nedavno je na FTV-u (u emisiji “Pošteno”) prezentiran dio izvještaja Kancelarije Evropske komisije, u kome se, na osnovu analize slučajeva, ukazuje na ozbiljne probleme u radu Tužilaštva BiH. Zašto je ovakvu analizu morala da sačini Kancelarija Evropske komisije? Pa, upravo zbog toga što nema nikakvog mehanizma kontrole pravosuđa od strane domaćih institucija! VSTS, kao nezavisni regulator pravosudnog sistema, oslanjao se na godišnje izvještaje o radu u kojima nikada nije bilo ništa negativno i loše. Svako je o sebi pisao sve najbolje. Uostalom, zašto bi članovi VSTS-a bili zainteresovani za posebne analize rada institucija iz kojih i sami dolaze!? Kada je predsjednica Suda BiH sačinila analizu optužnica, svi su postavljali pitanje zašto se predsjednik Suda bavi problemima Tužilaštva. Naravno, moglo je u Tužilaštvo da sačini analizu ukinutih sudskih presuda po njihovim žalbama pa da s istim pravom otvori i problem rada Suda BiH. Tako bi stvar bila dovedena do apsurda. Nije li to dovoljan razlog za uspostavljanje zakonitog mehanizma kontrole institucionalne moći?

Čini se da bi VSTS morao imati nezavisno stručno tijelo za ovakve vrste kontrola i analiza rada i tužilaštava i sudova. Oslanjanje na tradicionalnu formu godišnjih izvještaja, pokazalo se, nema nikakve praktične vrijednosti. A do tada, tužioci bi trebalo da osmisle interne mehanizme kontrole i pokažu da su odgovorni i u stanju da vrše efikasnu samokontrolu.

Branko Perić