Čitam i ne mogu da vjerujem? Tekst za tekstom, intervju za intervjuom, kolumna za kolumnom. Te, najveća kriza posle rata, te mehanizmi za potpunu obustavu rada zajedničkih institucija, te scenario proglašenja potpune nezavisnosti Republike Srpske, te da li je opcija Krima nešto na šta računaju vlasti Srpske i Srbije, te kako će se ponašati međunarodna zajednica ako krene proces osamostaljivanja Republike Srpske, te bla, bla, bla…
Sve što može da posije nesigurnost, da ulije strah u kosti prosječnog stanovnika ove nesrećne nazovi države. Sve što može da potpali još u potpunosti ne sagorjele nacionalne ali i nacionalističke svijeće, baklje i vatrice. Ma, sve gotovo isto ili baš puno slično onome iz 1992. godine, samo nam fale ona trojica sa svojim ekipama.
I šta je bilo? Bio rat, mrtvi, ranjeni, bogalji u svakom smislu, pljačka, neviđena pljačka, progon, zločini, zločini, zločini…., bijeda, siromaštvo, glad…. I šta smo dobili? Nekoliko hiljada ekstremno bogatih i mi ostali na rubu prosjačkog štapa. I nije nam dosta, hoćemo još?!
Da li je ovo država za koju smo se borili? Imamo li posla, kolike su nam plate, da li nam je svake godine posle rata sve bolje, kakvo nam je zdravstvo, školstvo, pravosuđe svih ovih dvadeset pet godina??? Zašto nam odoše djeca, što nas napušta mladost? Što je, gotovo samo nas u Evropi, korona virus napao prije dvadeset pet godina?
A inteligencija, intelektualci, e oni su nam posebna priča. Umjesto da prosvjećuju narod, da mu objašnjavaju šta se desilo i šta sada imamo (čast desetorici koji će se i sami prepoznati i nas nešto malo novinara), gdje živimo, kako da iz ovoga izađemo, šta nam je činiti, oni za neke sitne interese i još sitnije pare dolivaju ulje na vatru, na tihu vatru što kaže naš narod, na kojoj nas peku već dvije i po decenije i nemaju namjeru stati?! Pomažu im, servisiraju. A kao pametni, mudri. Te, šta će sada Milanović, te šta će Vučić, kako Srbija i Hrvatska i Rusija čak rade protiv BiH, a Srbe i Republiku Srpsku mrzi sav zapadni svijet a posebno svi Hrvati, Bošnjaci, Albanci…
Svi ti nazovi intelektualci veoma dobro znaju da u Bosni i Hercegovini, u njenim entitetima, kantonima, opštinama-općinama, nema ni „D“ od države ili možda je preciznije reći da postoji fikcija i države i njenih institucija ali da su one „zarobljene“ od strane mafije i da služe prioritetno mafijaškoj strukturi, a tek pod dva – fingiranju državnih institucija. Svi oni znaju da su političke stranke (one koje su do sada bile na vlasti i one koje su sada na vlasti) i njihovi političari dio mafijaških struktura i da su njihove politike samo dimne zavjese iza kojih puno lakše pljačkaju a da im je nacionalizam glavna i najveća „dimna bomba“ ili „topovski udar“. Zašto nazovi intelektualci za potrebe tih politika, odnosno mafijaških struktura na sve strane oko sebe „bacaju dimne bombe“ i prave sve veću maglu u kojoj će se skriti sav taj kriminal i korucija koji nas „pojedoše“?
Samo zlonamjeran, glup, potpuno neupućen ili izrazito naivan čovjek može pomisliti da je jednom Miloradu, Bakiru, Draganu stalo do Srba, Bošnjaka, Hrvata u BiH ili do Republike Srpske, Bosne i Hercegovine ili do nekih nacionalnih interesa. Svakome iole upućenom u to šta se dešava u BiH je jasno da se radi o veoma dobro organizovanim nacionalnim mafijaškim grupama, koje su zaposjele sve državne institucije i podredile ih interesima tih mafijaških grupa.
Uklanjanjem jednog ili sve trojice tih trenutnih bosova ništa se ne bi dogodilo i sve bi ostalo isto, jer bi samo na površinu isplavao novi lik ili likovi i sve bi se nastavilo. U pitanju je jedan veoma dobro organizovan mafijaški sistem, koji ima više svojih podsistema ali svi su u funkciji jednog jedinstvenog interesa a to je pljačka svih dobara ove nesrećne zemlje, njenih resursa, posebno budžeta i bijednih građana (svih nacionalnosti – po principu svako svoje).
Cijeli sistem funkcioniše „pod okriljem“ tzv. međunarodne zajednice, kojoj ovo stanje odgovara i koja, s vremena na vrijeme uz blage kritike, sve to dopušta i na taj način vrši „kontra uslugu“ „sistemu“ za njegovu „poslušnost“ u njima bitnoj političkoj sferi a koja se u poslednje vrijeme sve češće prepoznaje pod terminom – stabilokratija. Što opet, u prevodu, znači da se u BiH ništa ne može desiti, pa ni „velika politička kriza“ a kamo li „secesija Srpske“ bez jake i velike podrške tzv. međunarodne zajednice a ima li je? Osjećate li je vi? Naravno da je to samo još jedna „dimna bomba“ u nizu.
Neće državu BiH uništiti Hrvatska, Srbija, Milanović, Vučić, Rusi, Srbi, Hrvati, jer za tim nema potrebe? Ona, Država, je već uništena kada je isfingirana saobraćajna nesreća na Ilidži gdje je tajkunski sin „dijelio svoju pravdu“ a zaposleni u nazovi institucijama „iz nekih svojih interesa“ vidjeli tu „saobraćajnu nesreću“. Nema države tamo gdje je moguće na ulici, ili negdje drugdje, ubiti čovjeka a onda pozvati nazovi policiju i nazovi tužilaštvo da sklanjaju i podmeću dokaze.
Stojadin Knežević
