Onaj ko ne može da kontroliše sebe, ne može ni moć koju ima nad policijom
Kraj 2018. godine obilježio je obračun policije Republike Srpske sa sa građanima na Trgu Krajine u Banjaluci, koji su protestovali zbog nerazjašnjene smrti mladog studenta Davida Dragičevića…
Iako su okupljanja građana bila mirna i nisu imala nikakve druge zahtjeve, osim zahtjeva za efikasnom istragom ubistva oko koga se se ispreplitale razne sumnjive okolnosti i saučesništva, uključujući policijska i politička, policije je protiv demonstranata upotrijebila silu i protestna okupljanja zabranila.
Slika Davidove majke Suzane, koja sa bolom u srcu i suzama u očima, ide od policajca do policajca i pita «imaš li majku», antologija je majčinskog bola – slika koja će biti paradigma ljudske bezosjećajnosti i državnog nasilja.
Prošlogodišnje scene nesrazmjerno upotrijebljene sile prema građanima Banjaluke obišle su svijet. Čak su se i državljani drugih država (Švedske) našli na meti policijske represije. Takvo policijsko nasilje prema građanima koji se bore za svoja ljudska prava nije se do tada moglo vidjeti na ovim prostorima. Nije ga bilo čak ni u slučajevima paljevina zgrade Predsjedništva u Sarajevu, ili zgrade Opštine u Tuzli.
Policija je upotrebu sile objašnjavala ometanjem javnog reda i ignorisanjem policijskih naredbi. Imajući u vidu povod i zahtjeve građana, to nisu bili ni uvjerljivi, ni razumni argumenti.
Za suspendovanje prava građana na mirne proteste nije postojao zakonski osnov, kao legitiman i srazmjeran cilj. Država je imala mnogo načina da riješi problem okupljanja uznemirenih građana. Razumna politika bi osudila zločin i zahtijevala od nadležnih institucija efikasnu istragu. Mogla je u tom cilju da preduzme različite mjere. Mogla je vlada da smijeni ministra policije (što bi se desilo u većini evropskih zemlja). Mogla je da se zatraži odgovornost tužilaca koji nisu kontrolisali istragu.
Mogao je glavni tužilac Republike Srpske da preuzme predmet i da istragu povjeri najsposobnijim tužiocima. Mogla su u istragu da se uključe i druga tužilaštva. Bilo je mnogo prostora za očuvanje povjerenja u institucije i vladavinu zakona. Vlast se, pored svega, odlučila za represiju, koja je nanijela ogromnu štetu ugledu Republike Srpske i Banjaluci kao otvorenom gradu mladosti i urbane ljepote.
Prethodna policijska sporost u razjašnjenju nestanka Davida Dragičevića i brzina u objavljivanju uzroka njegove smrti, unijeli su toliko smutnje u slučaj da je u javnost otišla poruka da Banjaluka nije slobodan grad i da se u tom gradu može izgubiti život, a da krivac nikada ne bude pronađen.
Pokušaj da se za izgubljeni imidž Banjaluke kao slobodnog grada optuže građani koji traže pravdu, dodatno je raširio uvjerenje da je Banjaluka grad bezvlašća u kome policija ne štiti slobode građana nego ih guši demonstrirajući nekontrolisanu moć. Takve formulacije će se dugo provlačiti kroz izvještaje o građanskim i političkim slobodama u Republici Srpskoj.
Policijska represija protiv građana nastavljena je podnošenjem neuobičajeno velikog broja prekršajnih i krivičnih prijava protiv građana i članova neformalne grupe “Pravda za Davida”, koja je nastupala kao organizator građanskog protesta. Višak policijske revnosti nije imao granice: Među osumnjičenima za prekršajne prestupe zbog narušavanja javnog reda i ugrožavanja sigurnosti našli su se i Davidovi roditelji! Kako normalan um može da reaguje protiv ovakve ljudske bezosjećajnosti, osim kletvom kakvom se Majkl Mur obrušio na američke kapitaliste u knjizi «Bele gluperde»?
Nije samo policija na slučaju “Dragičević” izgubila ugled. Teško je posrnulo i pravosuđe. Samo godinu dana od nerazjašnjenih ubistava Davida Dragičevića u Banjaluci i Dženana Memića u Sarajevu, povjerenje u pravosuđe spalo je sa 41 na samo 19 odsto. Niko više u ovoj zemlji ne vjeruje u pravdu i vladavinu prava. Izgubljen imidž Banjaluke nije ništa u odnosu na ovakav gubitak povjerenja građana u vladavinu prava.
Na izmaku ove godine ponovo je jedan policijski skandal poslao u svijet ružnu poruku o policiji Republike Srpske. Ministar policije, koji se često nalazi tamo gdje ne bi trebalo da bude, na zasjedanju Narodne skupštine udario je pesnicom jednog mladog narodnog poslanika, prethodno mu bacivši u lice hrpu papira. Kasnije je to pravdao nesuvislostima koje su još više razgolitile njegovu aroganciju i bezumlje. Pravdali su postupak ministra i narodni poslanici iz vladajuće parlamentarne većine, kao da je policijsko pesničenje narodnih poslanika normalna stvar.
Nisu se predstavnici najviše državne vlasti drznuli da opomenu ministra ni kada je držao lekciju predsjedniku Narodne skupštine o lošem vođenju sjednice. Ministar je, nesmotreno ili sa jasnom namjerom, objelodanio ko je siva eminencija vlasti u Republici Srpskoj.
Mnogima će nekontrolisan ispad ministra policije poslužiti kao objašnjenje prošlogodišnjeg policijskog nasilja, po principu da onaj ko ne može da kontroliše sebe – ne može da kontroliše ni moć koju ima nad policijom. I ovaj incident je ozbiljno narušio ugled policije, ali i ugled Narodne skupštine. Tužno je bilo gledati snishodljivost i udvorištvo narodnih poslanika prema jednom funkcioneru izvršne vlasti koji je svoje prisustvo pred najvišim zakonodavnom tijelom grubo zloupotrijebio i iskoristio da demonstrira policijsku moć.
O ministrovom grijehu neće se raspravljati ni u parlamentu, ni na političkom nivou. Tamo odavno nije bilo nikakve rasprave o odgovornosti. Niko ne pamti slučaj da je neko odgovarao “pred sudom svoje partije”. Stvari će se, po svemu sudeći, mijenjati, ali tako što će krenuti naopako. Umjesto odgovornih, odgovaraće žrtve. Ta vrsta inverzije postaje opšte mjesto neodgovornog društva.
Odnos politike i policije nije nimalo jednostavna stvar. Iako je policija uvijek bila strogo partijska struktura, često se znala odmetnuti i nametnuti kao poseban politički entitet. Oceubistvo je univerzalna pojava. Imali smo prilike da vidimo kako se otkazuje poslušnost i prelazi na drugu stranu. Tako se pokazuje moć i ostaje važan faktor u raspodjeli moći. Imali smo priliku i da učimo kako su završavali važni partijski likovi kada ih je zapadala policijska dužnost (Ranković, Krcun, Stefanović). Ostali su doživotni vlastodržci oni koji su razumjeli kako i zašto šefove policije treba držati na kratkoj uzdi.
Vladati policijom je umijeće prvog reda. Ko to ne zna, neka uči, prenosi Buka.
Branko Perić, sudija Suda BiH
