Javnost još uvijek nije do kraja prestala vjerovati montiranim procesima i zvaničnim istinama stranačkih medija, ali jeste izgubila povjerenje i odavno počela otvoreno sumnjati u institucije koje plaća…

Svjedočimo sumraku zarobljene države i svim silama nastojimo vratiti povjerenje u njene institucije. Za to vrijeme određeni partijski PR-ovci su plaćeni i zaduženi za manipulaciju javnosti i čine sve da sistem do kraja pređe u ruke oligarhije za koju rade, da u tom procesu uspostave totalitarizam i jednoumlje koje olakšava funkcionisanje sistema u kojem će i oni imati svoj dio kolača.

Sve nas skupa pretvaraju u ništarije i nikogoviće kojima će jedini način da prežive na ovoj planeti biti da napuste ovu državu.

Država će i zvanično prerasti u ratni i poratni plijen etnonacionalne elite, dok ćemo se mi pridružiti kolonama migranata i otići trbuhom za kruhom da postanemo dio slobodnih, uređenih, demokratskih društava u funkcionalnim pravnim državama.

To je taj tihi progon opozicije. To čine već godinama i odlično im ide. To je na djelu i po srijedi u svim zaostalim društvima u zemljama trećeg svijeta u koje, po svemu sudeći, spada i Bosna i Hercegovina.

Što se mog pisanja tiče, ja o stvarima koje čujem u principu ništa ne tvrdim. Ja ne iznosim ni istine, ni laži, ja samo iznosim, prenosim i navodim mišljenja, stavove, teze, a ponajviše sumnje i strahove ulice, tj. ono što mi isprepadani i zabrinuti, pa možda i paranoični građani u povjerenju kažu, a o čemu se oni sami ili njihovi mediji plaše javno govoriti, svjedočiti, pisati. Iznosim to i kao reporter sa ulice, a i kao zastupnik određene baze.

Svjedoci smo da su neki novi ljudi u periodu nakon rata postali važni faktori u ovom gradu, kao i tome da su zastrašivanjem, prijetnjama i javnim linčevima ušutkali glas opozicije, nezavisnih i progresivnih intelektualaca, pa čak i glas sarajevske ulice, glas Sarajeva i Sarajlija.

Percepcijom javnosti u šeheru nastoje ostrahovladati, izdominirati, kako ih ja simbolično nazivam: kalesijski zvuci koji nameću stranačke istine i zvanične verzije kako istorije – tako i dnevne politike Sarajeva. Oni nastoje nametnuti teme i zadavati tempo kao i svaki drugi medij, s tim da njihove lažne vijesti nisu nezavisne, već su diktirane direktno iz kabineta predsjednika najveće konzervativne narodnjačke partije u državi, a finansirane od strane najveće i vladajuće konzervativne partije druge države. Nema tu previše nezavisnosti, ako smijem primijetiti.

Slična situacija je i sa nekim javnim servisima koje plaćamo svi, a služe za odnose sa javnošću (PR) kabinetu predsjednika pobjedničke partije.

To nije dobro.

Kriminalci i korupcija ušli su u sve institucije, iskoristili pravnu državu da legalizuju svoju bespravnu državu i uporno se pozivaju na zakone koje su sami donijeli i koje ne daju mijenjati i donositi nove (jer bi svi završili u zatvorima), a evo sada stranački propagandni mediji vrše pritiske i na samostalne skupštinske zastupnike, sve u cilju da glas ulice i manjinsko mišljenje ne izađe na vidjelo i ne poljulja njihovu jednu i jedinu zvaničnu istinu i jednoumlje koje produciraju putem partijske propagande.

Ovdje se ne radi o običnim od političara ugroženim novinarčićima (kako se žele predstaviti), već o stranačkim korporacijama/medijima i savjetnicima za odnose sa javnošću najvećeg oligarha u ovom dijelu BiH u združenom zločinačkom poduhvatu protiv samostalnih zastupnika i nezavisnih političara.

To prevazilazi sferu novinarstva i postaje polje političke propagandne borbe. To je, naime, od samog početka politički obračun stranačkih medija sa opozicionim političarem i neistomišljenicima, ali i obračun političara sa huškačkom, etnonacionalističkom linč-uređivačkom politikom najvećeg medijskog zla u ovom dijelu zemlje za koje znamo da ima direktni kanal komande koji vodi prečicom u kabinet predsjednika, glavnog oligarha SDA koji se smatra za političkog lidera čitavog naroda. (Dakle – do bivšeg predsjednika države.) Stoga, neko bi mogao zaključiti da ovo nije samo moja javna prepiska samo sa njegovim medijima i minderpuzama (kako ih raja zove), već i sa njim lično. Uz sve to treba imati na umu da se radi se o propagandnom aparatu koji je instalirao i finansirao njegov patron Erdogan. Tako da se u mojim prepiskama ne radi o Sizifovom poslu ili Don Kihotovskoj borbi, već o borbi Davida i Golijata.

Voda u ušima

Sila je tu nerazjašnjenih slučajeva i istina koje bi mogle izići na svjetlost dana u slučaju da se opozicija ujedini i SDA hobotnica izgubi uporište u korumpiranim institucijama i medijima. Radi toga se panično koriste svim sredstvima da ni do jednog ni do drugog ni slučajno ne dođe. Potpuno ih razumijem.

P.S.

Živo me interesuje šta su Erdoganu rekli: gdje su nestala (tj. ko je i na šta spiskao) njegova dva miliona?

Damir Nikšić