POZADINA UBISTVA SLAVIŠE KRUNIĆA…

Pozadinu ubistva Slaviše Krunića svakako treba tražiti u njegovom posljednjem poslovnom poduhvatu, nakon kog se realno mogla očekivati ovakva eskalacija dugogodišnjeg sukoba između njega i kriminalizovanog režima Milorada Dodika. Ahivska dokumentacija Banke Srpske sadrži ključne dokaze kriminala enormnih razmjera i režimskih marifetkuka zbog čega je njeno uništenje prioritetni cilj Dodikove kriminalne hobotnice. No, Krunić je ugovorio čuvanje tih dokaza narednih deset godina, na šta je kriminalizovana vlast morala odreagovati – likvidacijom takvih ideja.

U pitanju je ogromna dokumentacija gdje bi registratori posloženi jedan pored drugog zauzeli dužinu od dva kilometra. Već svojom obimnošću dokumentacija je pogodna za skrivanje materijalnih dokaza režimskog kriminala preko ove banke, kao i drugih banaka i preduzeća u vezanom poslovanju.

Pritom, vjerovali ili ne, arhivska dokumentacija nije sređivana još od 2011. godine i sa te pozicije postojala je posebna bojazan od “zalutalih dokaza”. Bilo kako bilo, ostaje činjenica da nigdje na jednom mjestu nema tog kvantuma dokaza o režimskom kriminalu enormnih razmjera.

Zna li neko gdje se danas nalazi arhivska dokumentacija Bobar banke? Šta je od dokaznog materijala kriminalnog poslovanja te banke u međuvremenu sakriveno ili uništeno? Nešto slično osmišljeno je i oko dokumentacije Banke Srpske.

Zamislite, nakon prodaje centralnog objekta sporna arhiva ostavljena je u neuslovnoj garaži, izložena vlazi i glodarima, a nezaštićena i dostupna za uništavanje. Kad je u pitanju “garažiranje” arhivske dokumentacije Milorad Dodik ima odlično iskustvo.

Tako je Dodik u kesama za smeće po kojekakvim podrumima držao dokumentaciju vlade iz svog prvog premijerskog mandata,  kada ga je za tromilionski kriminal procesuirao neprevaziđeni revizor Boško Čeko. No, sudije Želimir Lepir i Milorad Novković u skandaloznoj drugostepenoj presudi zauzeli su stav da je zakonski “prihvatljivo” to što su dokazi nestali usljed takvog (ne)čuvanja dokumentacije vlade.

Mafijaškom donu Zoranu Tegeltiji i njegovim poslušnicima nije odgovarala ideja da arhivsku dokumentaciju i silne dokaze na desetogodišnje čuvanje povjere Kriniću i to su jasno pokazivali pola godine unazad. Ozbiljni okršaji vođeni su oko ovog problema.

Na kraju, 18. januara, Odbor povjerilaca banke u skladu sa sudskom naredbom prihvatio je ponudu Sectora ADS, Krunićeve firme specijalizovane za ovakve poslove. Takva odluka praktično je značila da će dokazi teškog kriminala i koruptivnih afera vlasti Republike Srpske biti adekvatno čuvani narednih deset godina.

Sasvim razumljivo takav scenarij nije se dopao akterima kriminalnih afera, zbog kakvih je zaprijećeno teško robijanje i oduzimanje imovine. Razumljiv je strah da će istražnim organima za 3, 5 ili 10 godina biti dostupni materijalni dokazi enormnog kriminala. Namjera je bila gro dokaza uništiti ili dokumentaciju učiniti procesno neupotrebljivom i tu ne treba imati dilema.

Najmanje je banditskoj oligarhiji odgovaralo da dokazani profesionalac poput Slaviše Krunića čuva svu tu silu dokaza. Zato se stečajna upravnica Mirjana Golić posebno borila da građa ne dospije u Sectorova skladišta. Elem, Golićeva je posebna priča zbog koje moram načiniti malu digresiju.

Mirjanu Golić upoznao sam još kad je obavljala dužnost stečajnog upravnika u Celpak A.D. Prijedor. Ukoliko nekakav privredni subjekt želite kroz stečaj uništiti do temelja Golićeva je neprevazižena. Vjerujte da smo se redom zgražali nad odlukama kakve je ta persona donosila, a rezultate njenog rada Prijedorčani vide svakodnevno.

No, zato znam i koliko je Golićeva servilna prema kriminalizovanim strukturama vlasti. Konkretno: sav lopovluk oko Celpaka koordinirala je sa Gojkom Vasićem, tada načelnikom kriminalističke policije MUP RS, a potonje i direktorom.

Gojko Vasić i njegovi poslušnici, poput Darka Ćuluma ili Dragog Miloševića, preko deceniju i po čine udarnu pesnicu režimske mafije, a šta znamo još od ubistva Milana Vukelića. Znači, što se tiče Banke Srpske vlast je istupila sa “teškom artiljerijom” sistemskog razaranja u vidu Mirjane Golić. Mediji su podosta pisali o njenom “upravljanju” tim stečajem, pa da ne trošim prostor.

Elem, indikativno je da upravnica Mirjana Golić 17. maja tekuće godine, znači samo 24 dana nakon ubistva Slaviše Krunića, podnosi ostavku “iz ličnih razloga”. Krunić stradava tri mjeseca nakon ugovaranja posla o preuzimanju i čuvanju “eksplozivne dokumentacije”, a stečajna upravnica glavom bez obzira bježi od svega. Očekivano, Ćulumova policija i Lepirevo/Bajićevo tužilaštvo u svemu ovome ne nalaze ništa sumnjivo.

Već sam pisao kako izvanredno poznajem procesuirane počinioce ubistva: Kovačevića, Đukanovića, Balda i kriminalne strukture u kakvima isti godinama djeluju. Kategoričan sam od starta da je Željko Kovačević bio policijski saradnik, te objasnio kako njega i ekipu možemo samo posmatrati kroz prikrivanje nalogodavaca zločina i kao marionete.

Pokušao sam javnosti objasniti kako u specifičnosti poslova kompanije Sector treba tražiti motive ovog zločina, mada to nije medijski odjeknulo. No, zadržimo se na tome kako od starta priču usmjeravam u pravcu onoga šta danas preciziram.

Međutim, ovim tekstom iznosim tek dio prikupljenih podataka. Ključne informacije, kakve ću objaviti narednih dana, odnose se upravo na razloge propasti banaka i brojnih preduzeća Republike Srpske, a dokazi čega se kriju upravo u spornoj dokumentaciji Banke Srpske. Mnogo gadna priča.

Borislav Radovanovic