Ima li išta gore, ljigavije, licemjernije, bljutavije od cmizdrenja jadnih poslodavaca koji ne mogu da pronađu mučenike koji bi crnčili po cijeli dan za neku crkavicu…

Svako malo možemo čuti, pročitati ili vidjeti kako poslodavci koji su svih ovih godina dobro poslovali, zarađivali milione i otpatke davali svojim vrijednim radnicima, ostali bez onih koji su spremni raditi za mizeriju.

Od skoro pola miliona nezaposlenih u BiH, poslodavcima odjednom nedostaje radnika.

A zašto?

Pa zato što veliki dio poslodavaca misli, i na takvom razmišljanju su sagradili svoja poslovna carstva, da u moru siromašnih i nezaposlenih mora uvijek biti budala koji će raditi za siću.

Svi ovakvi su navikli da im uvijek prolazi ona čuvena “ako nećeš ti, ima ko hoće”, a kad je prvi put nestalo onih koji hoće, uhvatili su se za glavu i počeli kukati.

Krenuli su svi odreda cmizdriti i jadikovati po medijima, uporno izbjegavajući da shvate tržište rada.
A ono kaže RADNIK KOŠTA!

Vrijeme kad su loši poslodavci smjenjivali nezadovoljne radnike drugima kao na traci prolazi. Oni koji su godinama trpili svakakva sranja na poslu dobili su priliku da u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji Evrope rade isti posao za mnogo, mnogo više para, prijavljeni, bez straha, bez mobinga, bez iskorištavanja…
I samim tim, neiscrpni izvor jeftine radne snage je prekinut. Danas radnik koji hoće da radi u BiH i koji zna znanje mora biti i plaćen, samo što to nikako da uđe u glave loših poslodavaca.

Tražite radnika na građevini? Trebate dobrog molera, tesara, stolara? Može, ali iz svoje milionske dobiti povećajte plate sa 550 na najmanje 1200 KM.

Tražite trgovca koji će, umjesto snuždenog i mrzovoljnog pogleda i nepoznavanja osnovnih artikala u vašem marketu, sa osmijehom i velikim predznanjem trčati da usluži svakog kupca koji će se nakon toga opet vraćati? Može i to. Ali takav radnik ne košta 600 KM, već najmanje 1.200.

Tražite konobara ili kuvara koji će u vašem restoranu okićenom zvjezdicama služiti zahtjevnu klijentelu? Sigurno ima i takvih, ali oni se ne odazivaju na vaših 700 KM. Takvi koštaju mnogo više.

Trebate inženjera za vašu fabriku u nekoj pripizdini, kojeg ćete nagraditi prosječnom platom i konzervom za ručak? Takvog nema, ali ima još dosta onih koji bi možda došli kad bi ovaj iznos povećali, dodali gorivo, bolju hranu, pauzu, trinaestu platu i sve ono što imaju radnici u normalnim zemljama.

I zato, dosta je bilo one dvolične priče kako ljudi neće da rade ili kako nema radnika. To jednostavno nije istina. Ljudi neće da rade za siću u nemogućim uslovima, dok im jedan skorojević duva za vratom.
Dosta je poslodavačke kuknjave po medijima kako u BiH više nema radnika, kako svi odoše u inostranstvo, kako je situacija teška, kako nema mogućnosti…

Dosta je sa tom pričom! Nego, naučite već jednom da dobar radnik košta i da radnika morate platiti.
Dragi poslodavci, koji ste navikli da se iživljavate nad radnicima, da im tovarite neplaćene prekovremene, da ih ponižavate, da im uzimate slobodne dane, da ih izrabljujete, došlo je vrijeme da sve to platite ili prestanete da radite.
Jer, zašto bi vam jedan inženjer mašinstva rintao za sitniš, kad je godinama ulagao u sebe i sad to u inostranstvu može da naplati. Ili, zašto bi građevinski radnik sa prosječnom platom od 550 maraka i parizer pauzom od 15 minuta rizikovao svoj život na skeli radeći po 12 sati, ako mu “Švabo” daje 150 evra na dan.
Naravno, moramo uzeti u obzir da na našim biroima rada veliki dio raspoloživih radnika nema nikakve kvalifikacije i da takvi i nisu potrebni poslodavcima, ali opet, za one koji plaćaju, nude humane uslove i nagrade za radnike uvijek će biti stručnih ljudi.
Zanimljivo je to kod nas, da pojedini poslodavci imaju po 5, 10, 15 miliona maraka čiste dobiti, ne prihoda, i da radnicima daju plate od 500-600 maraka. I kako takav čovjek, koji svake godine strpa u džep ovolike milione, ima obraza da zakuka i zakmeči u medijima kako nema radnika koji bi za njega radili.

Žale se prevoznici nema ko da vozi autobus, a gradski prevoznik u Banjaluci ima milionsku dobit dok je plata vozača 550 KM.
Žale se vlasnici restorana, koji žive kao milioneri, a svojim konobarima i kuvarima se ne sjete dati malo veću platu, podsticaj, nagradu, slobodan dan…
Žale se poslodavci u trgovini kako više niko neće da radi, a oni uzmu godišnje od 5 do 15 miliona KM.
Žale se vlasnici građevinskih firmi kako im odoše stručni tesari, građevinci, moleri, stolari, dok svake godine štekaju po nekoliko miliona na svom računu. A radnicima ćušnu siću.
I sve dok bude takvih, poslodavaca koji su u trenutku postali milioneri gazeći po onima koji su im te milione svojim radom donosili, za njih radnika neće biti.
To pokazuju podaci o sve većem odlasku kvalitetne radne snage na rad u inostranstvo, a to nam govore i ljudi iz sindikata.

“Građani BiH moraju da shvate da je život jedan, da ne postoji rezervni u kojem ćemo urediti stvari na bolji način, čekajući da se ovdje nešto desi. Dosta smo radili za crkavicu, vrijeme je da se stvari promijene. “

Tako tvrde u sindikatima iz kojih šalju jasnu poruku: “Povećajte plate radnicima ili ćemo doživjeti propast.” Inače, nada je već odavno počela da blijedi, a većina građana BiH je digla ruke od svog života u ovoj zemlji. Sreću su našli ili namjeravaju da je potraže negdje “vani”.

“Predugo traje nada da će biti bolje”, kategorična je Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske.

“ Vremenom se ta nada troši i moramo reći da ljudi više ne žele da gube vrijeme. Jednostavno, u državi u kojoj je veoma teško doći do posla i u kojoj kad ga i dobijete plata za pošteni rad ne može obezbijediti ni pristojnu egzistenciju, sve više je onih koji odlučuju da ostave ono što su dosad ovdje gradili i započnu život negdje drugdje, gdje će se osjećati sigurno i moći da žive od svog rada. Koliko je vlast u RS, ali i u BiH spremna za poteze koji će djelovati brzo i da donese mjere koje će omogućiti ljudima da žive od svog rada je pitanje na koje ja ne znam odgovor, a vjerovatno ga ne znaju ni oni koji su najpozvaniji da ga daju”, izjavila je Mišić za naš portal, govoreći o položaju radnika u zemlji, koji su postali zadnja rupa na svirali, kako za poslodavce, tako i za vlast. Malo je koga briga kako živi prosječan radnik, a naša sagovornica navodi da je odavno u BiH sve podređeno kapitalu, brzom bogaćenju onih koji imaju kapital, bez obzira na njegovo porijeklo.

“Sva zakonska rješenja dosad idu u pravcu da zaštite taj kapital, ostavljajući radnika na margini. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi odlaze i u ovom trenutku u pregovorima sa Vladom RS i poslodavcima kao da postoji neka potreba u naznakama da se nešto uradi na povećanju plata. Ipak, to je toliko bojažljivo i toliko nesigurno”, navodi Mišićeva i objašnjava da je nada za bolje sutra izgubljena, a da bi se to promijenilo potrebno je posegnuti za drastičnim koracima. Dosta smo tapkali u mjestu, kaže ona.

“Da bi radnik mogao da obezbijedi samo egzistenciju i ništa više u jednoj četveročlanoj porodici, to podrazumijeva da imate dvoje odraslih koji rade i da su njihova primanja veća od 1.000 KM. To bi na neki način moglo da obezbijedi osnovne potrebe. Sve ispod toga je jako loše, a u tim uslovima je ogroman broj radnika. Tu se onda nameće pitanje, pa kako oni uopšte žive? Ali ključ je u tome da mnogi radnici, da bi prehranili svoje porodice, rade i dodatni posao, koji je najčešće neprijavljeni rad i tu radnik nema mnogo izbora. Svaka plata koja je ispod 1.000 KM je nedostatna i oneomogućava ono najosnovnije. Kako doći do toga?

To je veoma teško kad imate poslodavce koji kukaju kako im je veliko opterećenje rada, a kad pogledate njihovo poslovanje, vidite da oni zarađuju i više nego dobro. Imaju ogroman ostatak dohotka, ali se ne prepoznaje ta raspodjela između poslodavaca i radnika, odnosno da svoju dobit bar u jednom dijelu podijele sa onima koji su zaslužni za njihovu toliku dobit”, rekla je Mišićeva i dodala da se nada da će odlazak radne snage, ako ništa drugo, motivisati poslodavce da posežu za povećanjima plate.

“I poslodavci i Vlada se trude da marginalizuju Sindikat koji govori o problemima i nudi rješenja. A strah koji je prisutan kod radnika je sve veći. Oni se boje da će izgubiti posao ukoliko dignu glas, i to nas još više gura u bijedu. Da li će se stvari mijenjati zavisi od toga koliko smo svjesni da nemamo rezervni život u kojem ćemo urediti stvari na bolji način dok ovdje čekamo da se nešto desi. Ovdje bih uključila i izjave ministra rada RS Milenka Savanovića koji uporno vrti tri rečenice: ‘Mi moramo biti svjesni gdje živimo; Moramo biti svjesni da moramo raditi za realni sektor; Moramo da čekamo;’ Pa šta da čekamo više! Stvari će se mijenjati kad svi postanemo svjesni da samo organizovani možemo vrlo ozbiljno djelovati na politike koje donosi vlast, ali isto tako i na odnose u poslovnoj zajednici koja traži jedino profit, ne gledajući radnike. Mi moramo podići glas protiv eksploatacije radnika i stati tome u kraj organizovano i zajednički”, poručila je Mišić.

Na kraju, ovakvo stanje je možda i dobro za tržište rada u BiH. Ustvari, ono bi moglo postati nešto najbolje što nam se desilo u posljednje vrijeme kada su u pitanju uslovi rada.
Jer, tek kad loši poslodavci ne budu više mogli mijenjati radnike kao na traci, kad im dogori do nokata, možda će shvatiti da radnik košta i da upravo radnika mora platiti više nego najnoviji BMW, luksuzni stan na moru, skupu ljubavnicu ili šta već dvolični milioneri poslodavci plaćaju.

BUKA