Pripadnici policijskog tima u istrazi stradanja Davida Dragičevića identifikovali su čak osam svojih kolega odgovornih za otmicu, brutalno mučenje i ubistvo…
U pitanju je osam neposrednih počinilaca zločina, a na tu brojku tek treba dodati već poznate nalogodavce iz vrha MUP RS. Isti zločinci godinu i po prednjače u brutalnom nasilju nad “PRAVDOM ZA DAVIDA”, a primarno motivisani izbjegavanjem kazni do 45 godina zatvora. Najgore u svemu jeste što mogu ubijati koliko im drago kad teže ne mogu biti kažnjeni.
Policijski tim koji je radio na istrazi otmice, svirepog mučenja i ubistva Davida Dragičevića identifikovao je čak osam pripadnika MUP RS direktno odgovornih za ovaj zločin. Znači, u pitanju su neposredni počinioci zločina.
Na njih osam tek treba dodati nalogodavce i druge saučesnike iz rukovodnih struktura policije (ministar, direktor, načelnici…). Kako god to posmatrali moramo govoriti o desetinama pripadnika policije involviranih u ovaj stravični zločin.
Razlog zbog kog režim Milorada Dodika godinu i po neskriveno sprečava istragu ubistva mladog studenta, umjetnika i borca za ljudska prava vrlo je jednostavan. Kako dozvoliti hapšenja dvadesetak pripadnika MUP RS, uključujući ministra, direktora policije, najmanje tri načelnika uprava, više načelnika, komandira i nižih rukovodilaca?
Nakon toga bilo bi besmisleno raspravljati oko toga da li u Republici Srpskoj vlada zločinački režim. Pljačke i rasturanje druge nekako su uspjeli amortizovati, ali ovako krupan zločin definitivno bi odredio karakter i policije i režima. Suština problema, dakle, vrlo je prosta.
Odavno nije tajna da su otmicu Davida Dragičevića počinili pripadnici Policijske stanice za intervencije PU Banja Luka. Ključni odgovorni upravo je komandir jedinice Vladan Šikuljak. Upravo on je našao onu lažnu svjedokinju koja je “sanjala” kompletan scenarijo stradanja mladog Davida. I to na mjestu gdje nikako nije mogao biti.
Istog Šikuljaka kasnije su unaprijedili na poziciju komandira PS Banja Luka – Centar sa zadatkom da onako bezobzirno progoni “PRAVDU ZA DAVIDA”. Premlaćivanja, kažnjavanja i progonjenja građana predvodili su Šikuljak i ekipa iz vrlo pragmatičnog razloga.
Oni su bili najzainteresovaniji za gušenje svakog vida traženja istine i pravde. Istine koja ih osuđuje na 45 godina zatvora! Da, kad policijski službenici kao organizovana kriminalna grupa otmu, onako zvjerski zlostavljaju i na kraju ubiju čovjeka izriče se maksimalna kazna. Pravni standard!
U svemu ovome imamo paradoks nad kakvim bi se trebali ozbiljno zamisliti. Upravo Šikuljakovu stanicu za intervencije 2016. godine ministar je nagradio “Zlatnim znakom policije”. U pitanju je najviše priznanje koje dodjeljuje MUP RS.
Isti “Zlatni znak policije” prethodno je dodijeljen organizacionoj jedinici u kojoj su radili Radulović, Stijak i ostatak grupe inspektora narko-dilera. Iste godine “Srebreni znak policije” dodijeljen je Prijedorčanima – konkretno ostatku ekipe narko-dilera. Planirali smo pohapsiti i prijedorske inspektore, a zna vrh MUP-a zašto nismo.
Normalno, i pripadnici SAJ-a su dobitnici pomenutih i drugih najviših priznanja, a najmanje šest godina bilo je poznato da se jedna grupa specijalaca bavi razbojništvima i drugim teškim djelima.
U stvari naši specijalci bave se teškim kriminalom još od rata i o tome postoji više presuda, a da ne pominjemo stvari koje su ostale “javno skrivene”. Zar je tajna da je upravo Dragan Lukač u specijalnoj policiji organizovao kriminalnu grupu kakvoj se država nikada nije uspjela adekvatno suprotstaviti?
Zato nas ne treba čuditi paradoks da su u nagrađivanim jedinicama organizovane kriminalne grupe kakve su se aman neskriveno bavile teškim kriminalom. Koga to zanima neka slobodno provjeri kakva priznanja su dodjeljivana organizacionim jedinicama za suzbijanje auto-mafije, privrednog kriminala, ubistava… Pa i čime su se bavili nagrađivani inspektori i njihovi šefovi.
Deset dana sam ispred PU Prijedor štrajkovao glađu zbog kriminala u MUP RS i doživio da društvo okrene glavu od tog čina. Svima je bilo odlično znano da sam uspješno procesuirao na hiljade krivičnih djela i da sa te pozicije znam zbog čega protestvujem.
No, društvo me je ignorisalo, baš kao i mladog Davida Dragičevića, koji je tada imao svega 14-15 godina. Godinama kasnije saznao sam da je jedan dječak u stvari bio akter poznate akcije “Kubikus” – za koju godinama ukazujem da je teškim nezakonitostima zataškana.
Zato sam za ovog dječaka posebno vezan, a prije toga u svojoj karijeri imao sam tridesetak “Davida”. Zna se dobro koliko tih “zadesa” sam uspio procesuirati kao ubistva, a da se ne vraćam na seriju samoubistava počinjenih zbog torture zelenaša.
I gdje smo danas? Za ovih 12 godina, od kad sam se sukobio sa kriminalizovanim strukturama MUP-a, Republiku Srpsku napustila je četvrtina stanovništva. Isti razlozi zbog kojih sam se suprotstavio Dodikovom režimu otjerali su stotine hiljada uglavnom mladih i radno-reproduktivno sposobnih. I još svako malo mene optuže da “rušim” Srpsku.
Dragi moji, tih kriminalizovanih bitangi nikad se nisam bojao, a to najbolje pokazujem djelima. Pitanje je: šta činiti običnim ljudima? Hoće li i nadalje djecu slati hiljadama kilometara daleko od “voljene” Republike Srpske? Kako bi izbjegli sudbine Davida, Irene, Gordane, Doris, Nikole, Milana…!!!
Ništa prtjerano nepoznato nisam otkrio ovom objavom – da je čak dvadesetak pripadnika MUP RS umiješano u ubistvo Davida Dragičevića, od čega je njih osam direktno okrvarilo ruke. Čak ni to da se monstrumi slobodno kreću među nama i vrebaju nove žrtve.
Mogu još poubijati ljudi koliko im volja jer ih društvo ne može kazniti teže od onoga šta im slijedi u slučaju rasvjetljavanja već počinjenog zločina. Zna to gro populacije i dobrim dijelom zato imamo ovakve reakcije. Masovnim okretanjem glava od ove teme ljudi u stvari bježe od suočavanja sa stravičnom istinom.
A istina je neumoljivo i surova – bježanje od problema nas je i dovelo do propasti!
Infomediabalkan
