Rekonstrukcija ubistva Davida Dragičevića
Krajnje vrijeme je da razotkrijemo kobnih 14 minuta kretanja Davida Dragićevića u noći 18. marta, od Davidovog trga do Metalske škole, odnosno dokaze koji nedvosmisleno razaraju zvaničnu verziju nadležnih organa o “krađi, padu s mosta. i zadesnom utopljenju”.
Nakon ovoga biće mnogo jasnije zašto je održana ona lažljiva pres-konferencija od 26. marta, zašto je policija manipulativno usmjerena na kuću Rađenovih, pa i zbog čega tri mjeseca izostaje tužilačka odluka.
Naredni šematski prikaz odražava stvarno kretanje Davida Dragičevića od momenta kad ga presreću ona dvojica za koje je autor teksta odmah posumnjao da su policijski operativci. Znamo da su identifikovani maloljetnici svjedočili tom presretanju, pa i kako im nije dozvoljen ulazak u klub, kako su tražili od Davida cigarete i slično. No, niko nije našao za shodno da DEMANTUJE višestruko izražene sumnje da su u pitanju pripadnici policije.
Uostalom, da li je iko od tužilačkih i policijskih zvaničnika objašnjavao šta su maloljetnici nesporno vidjeli nakon Davidovog odlaska? Sa snimka se jasno vidi da su krenuli ka mjestu presretanja Davida, da su iz nekog razloga stali, te dešavanja posmatrali sa nekih 7-10 metara udaljenosti. Sasvim dovoljno da prepoznaju “presretače” (osvjetljenje), da dobro vide dešavanja, pa čak i čuju razgovor. Jedino šta je svim policijskim i tužilaščim istražiteljima bilo važno jeste da su maloljetnici od Davida, rigidnog protivnika pušenja (po pridikama zna najbolje otac Davor), tražili cigarete. O presretanju – MUK!
Po podacima prikupljenim od strane “PRAVDE ZA DAVIDA” vidimo da se David u 02:26 časova Jevrejskom ulicom zapućuje ka Matalskoj školi, gdje se nakon 14 minuta gasi njegov mobilni telefon. Sam pogled na šematski prikaz ukazuje koliko je to mjestu blizu Crkvene, pa i mjesta gdje je Davidovo tijelo pronađeno 24. marta.
Dva indikatora ukazuju da je lokalitet između Metalske škole i mjesta pronalaska mrtvog tijela trebao biti detaljno pretražen. Prvo, mjesto pronalaska mrtvog tijela u principu se šire pretražuje radi nalaženja tragova, predmeta, prikupljanja informacija i ino. Drugo, ako smo mi mogli locirati mjesto gašenja telefona, onda to može i policija. No, tu nastupaju organizatori ubistva Dragan Lukač i Darko Ilić.
Iz jednog jedinog razloga Lukač i Ilić policiju usmjeravaju na lokalitet koji nema veze sa stvarnim mjestom napada na Davida Dragičevića – ZNALI SU ISTINU! Bez obzira da li je David ubijen iste noći, pa je tijelo skrivano nekoliko dana, ili je prvo otet i danima držan u zatočeništvu, prostor između ušća Crkvene i Vrbasa, te Metalske škole, ključan je za razjašnjavanje zločina.
Samo zato je tražen lokalitet blizu Crkvene na kom će fingirati krađu i “zadesni pad s mosta”. No, u jednoj “nespornoj verziji” su se organizatori ubistva teško preračunali. Tijelo naprosto nije moglo doplutati sa Lauša do mjesta pronalaska, pa i u okolnostima Ilićevih navoda o “nabujalosti Crkvene”. To nas u stvari dovodi do kontraverzne odluke Lukača, Ćuluma i Ilića (sa četvoricom “statista”) o održavanju pres konferencije.
Odlično je organizatorima zločina bilo poznato da policija ubistva u principu rješava za 3-7 dana, a ponajviše korištenjem podataka telekomunikacionih operatera. Znali su da će se inspektori vrlo brzo vratiti na stvarno poprište zločina, a to je Metalska škola. Samo da bi to bilo spriječeno trebao je da ispred MUP-a istupi neko “moćan” poput Darka Ilića i ZAUSTAVI DALJU ISTRAGU (“zades, nema elemenata krivičnog djela”!) ! Nema drugog objašnjenja da dešavanja od 26. marta!
Sljedeći šematski prikaz “PRAVDA ZA DAVIDA” pribavila je davno i posjeduje ga veći broj načih članova. U pitanju je šematski prikaz kretanja Davida Dragičevića i NJEGOVIH NAPADAČA kod Metalske škole. Izrađen je po osnovu “elektronskog DNK” (IMEI mob. telefona). Ključno je da se svi akteri u istom vremenu (sa našeg video zapisa) susreću na Davidovom trgu, a potom na prostoru kod Metalske škole, gdje je zločin i počinjen.
Na prikazu vidimo putanju kretanja grupe o kojoj još uvijek nismo spremni javno govoriti. No, zato čvrsto stojimo na tome da se dvojica “presretača” sa Davidom ponovo nalaze kod Metalske škole. Vidimo da se ne kreću istim putem (Davidovo kretanje crnom bojom), pa ostaje nejasno kako je David namamljen na po njega kobno mjesto.
Elem, na to pitanje bi trebao “odgovoriti” Davidov telefon, koji se nalazi kod tužilaštva. To što je telefon i dalje u funkciji, kao i niz drugih razloga ranije izloženih, pokazuje da “PRAVDA ZA DAVIDA” ne tvrdi tek tako da je tijelo na mjestu pronalaženja ostavljeno u noći 23./24. marta. Ključno je da policija i tužilaštvo posjeduju i telefon i podatke od telekomunikacionih operatera, a to je sasvim referentna pretpostavka razjašnjavanja razloga zbog kog David odlazi do Metalske škole.
U daljem policija i tužilaštvo su u poziciji da identifikuju “dvojac” koji na trgu presreće Davida, a potom se nalazi i na mjestu zločina. Zašto to ne čine? Jesu li doista u pitanju pripadnici policije? U stvari ova pitanja nas dovode do već nesporno NEZAKONITOG PONAŠANJA TUŽILAŠTVA. Ma šta govorili pred Anketnim odborom ili javnošću Želimir lepir i Dalibor Vrećo odlično ZNAJU DA JE DAVID UBIJEN! zZato i ne donose naredbu o nesprovođenju istrage (neće da rizikuju!).
Sa druge strane postavlja se vrlo racionalno pitanje: zašto ne otvore istragu sa kvalifikacijom Teško ubistvo? Evo ovaj tekst objašnjava zbog čega Davorova i autorova pijava Teškog ubistva nije proslijeđena policiji na dalje postupanje, pa čak ni prijavitelji nisu pozvani radi davanja izjava (obavezna radnja). Suština svega je prezentovana u prednjim šematskim prikazima.
Nema tu nikakve mudrosti: postupajući inspektori su od početka radili kako im zakon i praksa nalažu (normalno otežano u uslovima “šefovanja” Darka Ilića). Zna se odlično da se u startu nastoji pribaviti što više podataka od teleoperatera i to je zasigurno urađeno. Znači, naša policija ima “elektronske DNK” ključnih aktera zločina, njihovih komunikacija i kretanja. No, “elektronski DNK” nije postojan kao dokaz, odnosno odmakom vremena sve teže je uspostavljati čvrste dokaze po osnovu telekomunikacijskog nadzora. Samo zato se ova “istraga” ovoliko odugovlači!
Naprosto, Lepir, Vrećo, Lukač i Ilić nisu sigurni koliko postupajući inspektori doista znaju (preko teleoperatera) i šta su spremni učiniti (hapšenja, obrade, podnošenje prijava). Posebno u okolnostima kad je na čelu tima Siniša Kostrešević nad kojim nemaju uticaj i moć, kao u slučajevima drugih visokorangiranih rukovodioca policije. Sa te strane ni Željko Spasojević, načelnik PU Banja Luka, nije “pretjerano pouzdan”. I šta im je preostalo?
Pa upravo ovo šta čine: odugovlače i obesmišljavaju istragu koliko god mogu! Kako je moguće da se ovako dugo nezakonito i neprofesionalno ponašaju Davor Dragičević je davno objasnio (kad su ga pitali zašto pojedini moćnici ubijaju), kad je rekao: “MOŽE IM SE!”.
Po reakciji Mahmuta Švrake vidimo da nemamo Republičko javno tužilaštvo. Kako se ponaša Željka Cvijanović vidimo da nemamo ni vladu. Dodik je uobičajeno pokušao da “igra za obe ekipe”, ali je najavom odbijanja izvještaja Anketnog odbora skinuo masku “Milosrdnog Milorada” i pokazao na čijoj je strani. Najviše političko i zakonodavno tijelo vlasti Republike Srpske, Narodna skupština, već je pokazalo da ni sa te strane nećemo dobiti ISTINU i PRAVDU.
Dakle, obzirom da sa strane institucija/organa gonjenja nemamo adekvatne reakcije preostaje nam da ovakvim javnim objavljivanjem saznanja bar kod građana razvijamo svijest o zločinu i zločincima. Da je od strane vrha tužilaštva i policije pokazan i najmanji interes za saradnju o ovim stvarima davno bi razgovarali u procesnoj formi i na zakonit način. No, oni takve kontakte doživljavaju kao “presedane”. Ovako, prostaje nam jedino da javnosti saopštimo ono od čega organizatori i saučesnici ubistva Davida Dragičevića uporno bježe, a to su podaci telekomunikacijskih operatera i podaci iz Davidovog mobilnog telefona (sjetite se objave poruke od koga mu prijeti opasnost, objavljene od “PRAVDE ZA DAVIDA”).
Mogli smo ove podatke i ranije objaviti, ali moramo podsjetiti na Davorov polazišni postulat – da institucije moraju djelovati. Pošto najviši nosioci institucionalne moći vidimo kako se ponašaju – ove podatke objelodanjujemo upravo zato što JOŠ UVIJEK NIJE PREKASNO! Znači, odmak vremena otežava korištenje elektronskih podataka, ali još uvijek ima prostora da se iskoristi ono šta je dostupno. Shvatimo ovo kao “vjetar u leđa” našim čestitim inspektorima.
Borislav Radovanović
