Na jednom od tih klipova, po svemu sudeći maloljetni mladić, tvrdi: “Uvijek nam je u naselju branio da se drogiramo, da budemo klošari, htio je da naše naselje Starčevica bude najljepše naselje u Banjaluci…”.

Taj klip je, ujedno, bar iz ugla potpisnika ovih redova, najmonstruozniji, jer je upravo Kostić prisilo tog mladića da izgovori sve što je izgovorio, nakon što je shvatio da su njegovi drugi bolesni video klipovi, na kojima se vidi kako tuče i zlostavlja dva mladića (koje je on snimio), iscurili iz “mreže” u kojoj ih je on dijelio, kako bi se dokazao i pohvalio da “drži Lešinare, navijače Borca, pod kontrolom”.

Ovaj video postavlja i brojna druga pitanja – zašto Dela mora da “štiti” djecu “da se ne drogiraju”, gdje je tu policija; I ko su ti koji klincima prodaju drogu, a Dela, koji je u narkoticima “do guše”, navodno sprečava da je konzumiraju?!

Nažalost, sve što je mladić na klipu izgovorio u kameru samo je još jedan dokaz nasilnosti i brutalnosti Kostića koji ga je prisilio da to kaže, ali i nedjelovanja institucija koje štite Kostića da bi za njihov račun, između ostalog, upravo tu djecu držao u strahu, tjerao ih da rade za njega i, uz to, obavljao druge prljave poslove za vlast.

Kostić, koji iza sebe ima  brojne pljačke, provale, u kojima je uhvaćen u poslednje dvije godine (Banjaluka, Prijedor; Tu su, u tužilaštvima, glavnu riječ vodili i vode Želimir Lepir i Mladen Mitrović, vojnici Miodraga Bajića), nije zbog njih kažnjen, jer pravosudni sistem ne postoji za vojnike Režima, već samo za one koji su njihova meta.

Kostić ima zaštitu policije i osoba bliskih vrhu režima, poput Vice Zeljkovića, predsjednika uprave FK “Borac” – to je javna tajna; Kao što je javna tajna da je sa izdržavanja petogodišnje kazne, zbog pokušaja ubistva Jovana Jošila, pušten ranije kako bi, zauzvrat, razbio stvarne navijače “Borca” (da ne bi, slučajno, na nekoj utakmici skandirali protiv Režima), premlaćivao fudbalske sudije, istinske navijače, kao i svakog onog ko bi se usprotivio katastrofalnim postupcima uprave “Borca”, ali i samom Režimu.

Kostić je, ukratko, Batina SNSD-a, a za to je nagrađen nekažnjavanjem, šta god učinio. I ne samo nekažnjavanjem, već i velikim novčanim iznosima, stanovima, kao i “poslovima”, koji su ga doveli do nivoa da vozi poršea, a nema dana radnog staža.

Kostić je “krvna slika” Režima, a sada je pitanje da li će iko odgovarati zato što je on na slobodi, iako je poodavno morao biti iza rešetaka?! Pitanje je to za Milana Tegeltiju, individuu sa vrha pravosudne mafijaške piramide?!

Pitanje je da li će “istraga” (Kostić je predan Tužilaštvu) biti pokrenuta u tom pravcu i da li će bar pokušati otkriti ko je sve iz MUP-a, pravosuđa i takozvanog javnog života Banjaluke štitio Kostića, koristio njegove sadističke usluge; Zajedno sa njim upadao u stanove nepodobnih, nakon što bi nepodobne polomili; U stanove se upadalo da bi se porodice dodatno opomenule šta im slijedi ukoliko se usude riječ da kažu.

Sve napisano je opštepoznato, zna to skoro svaki mlađi Banjalučanin, znaju to i brojni drugi, ali je, uprkos svemu tome, Kostić je godinama haračio, progonio, premlaćivao…; Veoma često i u sadejstvu sa pojedinim inspektorima i drugim pripadnicima policije. Bio je zaštićen, a ta zaštita ne prestaje ni u ovom trenutku, jer se čini sve da on ne bude pritvoren, uprkos jasnim dokazima o fizičkom i psihičkom maltretiranju mladića iz Banjaluke.

Kostić je projekat Režima, stvoren za sprovođenje naslja, torturu, premlaćivanja, progone i kada, nažalost, gledamo kako on šamara, fizički i psihički maltretira djecu Banjaluke, mi, u jezivom detalju, vidimo šta zaista radi vlast.

Kostić je sam po sebi nebitan – Sadista koji je prihvatio da bude oruđe; Bitni su oni koji su ga stvorili, upotrebljavali i koji sada pokušavaju da se sakriju, da se ne vide i izbjegnu svaku kaznu za sve ono maltretiranje građana Banjaluke, koje je njihov vojnik sprovodio i sprovodi.