Napad na doktora Edu Hasanbegovića na KCUS-u odlično je poslužio direktorici ove ustanove Sebiji Izetbegović za pravu manifestaciju moći…

Najmanje je tu za nju važan doktor Hasanbegović ili njegova maloljetna pacijentica. Dobra je ovo prilika da se još jednom izvježba britki jezik, moć prijetnji, obračuna sa neistomišljenicima u vlasti, ali i pokaže doktorima kako se vlada čeličnom pesnicom. Doktorica Izetbegović, zbog koje se ne tako davno zatvorilo cijelo krilo bolnice kako je niko ne bi ometao dok prima vrhunsku uslugu ljekara iz inostranstva, na pres konferenciji ispred KCUS-a hladno i proračunato prijeti:

– To dijete više neće biti liječeno ovdje – reći će velika direktorica za malu pacijenticu, izrekavši vjerovatno jedan od najstrašnijih presedana u istoriji medicine uopće.

U intervjuu koji je dan ranije dala portalu Radio Sarajeva poručuje da “ovakvo dijete” sa “ovakvim” roditeljima (konstrukcije doktorice S.I.) na KCUS-u niko neće liječiti:

– Pitala sam eksplicite kolege da mi odgovore ko je spreman da preuzme daljnje liječenje ovakvog djeteta, čiji su roditelji ovakvi, niko se nije javio od kolega. Niko. 

Ne zna se šta je u ovom slučaju gore: ukoliko direktorica govori istinu, kako je moguće da ljekari odbijaju liječenje djeteta? Gdje je etika? Šta je sa Hipokratovom zakletvom? Možda je treba mijenjati, pa u dijelu gdje se zaklinju da će pacijente savjesno liječiti u zagradu dodati: “osim ako to drugačije eksplicite ne naloži generalna direktorica”? Ili je možda preimenovati u – Sebijina zakletva?

Ništa manje poražavajuća nije ni druga opcija (mnogo vjerovatnija) – da je ovu odluku donijela direktorica a zatim se skrila iza ljekara. Nedavno im je i pismeno naložila da svako odsustvo sa posla moraju najaviti tri dana ranije. Šta se dogodilo sa ljekarskom profesijom na KCUS-u? Ukoliko je ovo ustupak na koji su spremni da se ne bi zamjerili generalnoj direktorici – previše je. Čime su to ucijenjeni doktori Kliničkog centra kada su spremni pogaziti osnovne postulate profesije?

A sad, malo o majci

Dan nakon napada na pres koferenciji u krugu KCUS-a kao metu obilježit će i majku djevojčice, jer radi kao sestra na KCUS-u. Tu činjenicu nazvat će – užasavajućom. Sjetila se direktorica da je ta majka i ranije prijetila uposlenicima. A to neće ići – zna se ko na KCUS-u smije prijetiti a ko ne. Pa bilo to čupanje grkljana ili neka druga sitnica:

– Užasavajuća je činjenica da je majka te djevojčice, također, uposlenica Kliničkog centra. Prema riječima uposlenika klinike na kojoj majka radi, nije prvi put da je ona izricala prijetnje uposlenicima i da je prijetila da će pozvati tog svog takvog muža, da će on nekome nešto učiniti!

Majka djeteta bit će podvrgnuta disciplinskom postupku. A zna se šta znači biti podvrgnut disciplinskom postupku direktorice Izetbegović. Bez prava na odbranu, šikaniran, izmješten od kolega, bez sredstava za rad… kako su uostalom na svojoj koži i osjetili brojni uposlenici KCUS-a do sada, od kojih su neki tužili KCUS za mobing i dobili tužbe. Iako će to direktorica javno poreći na pres konferencijama.

Za oca će se, dakle, pobrinuti sud i policija, za majku Sebija Izetbegović, ali ko će brinuti o djetetu?

Od Marije Antoanete do Senaida Memića

Bez želje da opravdavamo nasilje evo kratkog osvrta na situaciju koja je dovela do napada na doktora Hasanbegovića. Zamislite roditeljsku agoniju: dijete je mjesecima “liječeno” bez prave dijagnoze, da bi ljekari u Turskoj postavili konačnu. Na povratku u Sarajevo nestaje joj lijekova ali ih na KCUS-u ne može dobiti jer ih nema. Za njih je nadležan Federalni zavod zdravstvenog osiguranja. Iako lijekova nema, na Kliničkom centru ne žele izdati potvrdu da treba ići u inostranstvo. Oca djeteta sedmicama zamajavaju, kuca na zatvorena vrata, traži razumijevanje. Neće ga naći: “Ona se može liječiti u Sarajevu, druga stvar je što nema lijekova” – ova licemjerna konstatacija dokaz je da je generalna direktorica KCUS-a u potpunosti izgubila dodir sa stvarnošću.
Kao supruga prvog u Bošnjaka, direktorica, profesorica, zastupnica… ona i njena porodica, prijatelji i odani članovi imaju pristup ljekarima, dijagnostici i lijekovima. Teško da više može, sve i da to želi, razumjeti agoniju prosječnog čovjeka koji ne može pomoći vlastitom djetetu, sestri, ocu, roditelju… Moć, ona stvarna ali i zamišljena, u potpunosti je zamaglila zdrav razum.

Zgodno bi možda direktoricu Izetbegović bilo uporediti sa Marijom Antoanetom po nedostatku empatije. Ipak, s obzirom na bh. glib, priličnije ju je svrstati u koš sa Senaidom Memićem, vrsnim stručnjakom za neplodnost i urbicid. Ista je to nit – kada Senaid Memić savjetuje promjenu žene, Huso Ćesir udara novinara, Fadil Novalić zaviruje u korpu prosječnog građanina i zaključuje da samo prenemažu a zapravo dobro žive, Milorad Bahilj kaže: “Nemojte jesti”, Sebija Izetbegović odlučuje ko ima pravo na liječenje… samo odabrani ovdje imaju pravo na normalan i dostojanstven život.

Branka Mrkić-Radević