Slušam govor Nikole Koje, upućen diktatoru Vučiću. Slušam glas Zdravog Razuma, koji je ustao protiv ludog vlastodršca. Za one koji ne znaju, Glumac Nikola Kojo, obraćajući se na sedmom protestu “Jedan od pet miliona u Beogradu”, pozvao je predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da “abdicira”, poručivši mu da je ovo kraj. Suspendovao si pravo i pravdu, pogasio sve institucije, riješio si da budeš i institucija i pravo i pravda, zaigrao si se, Vučiću, zaboravio si da si ti naš službenik, rekao je Kojo.

Pitam se, gdje ste banjalučki glumci, intelektualci, pisci, slikari, vajari, gdje ste svi vi hudi da dignete glas protiv Dodika, sirovije i dugovječnije Vučićeve varijante?

I šta ćete djeci svojoj reći, gdje ste bili i šta ste radili u zadnje tri decenije diktature? Hoćete li ih lagati, kako ste se borili protiv tiranije Dodikovih gaulajtera, samo “u sebi”? Hoćete li retuširati fotografije Pravde za Davida i naguravati svoje glavuše na skupove na kojima vas u stvarnosti nije bilo? Hoćete li brisati snimke na kojima kao “glumci, slikari, pisci i poštena inteligencija”, kurvinski služite vlastima pod šatorima krmećim?

Nećete! Nećete, jer ne možete, jer je vrijeme laganja i kukavičke anonimnosti iza nas. Danas u 21. vijeku znamo ko je digao nos i ispravio šiju na Dodikov režim, ali bogo moj, još bolje znamo ko je ladio jajca i išao “babi po lek” dok nam se svijet naš raspadao.

I za vas je, kao i za onog nesrećnog Dragana Čavića, najveća kletva što ste pristali da budete naguženi zarad uvezivanja jebenog radnog staža. A “radni staž” vam je sprcan u ulizivačko podguzno ćutanje i pišanje po akademijama i profesorima koji su nekima od vas možda i predavali.

Ooo, vi banjOlučki umjetnici, jeste li kadgod pozvali Zorana Kesića u Banjaluku, da se proveselimo uz njegove večeri satire, ili vam je i to odveć satiranje kukavičjih srca?

Ili ja griješim, pa ne vidim u kakvoj ljepoti od entiteta živim među vama srećnim, na jednom beskonačnom sletu u čast našeg diktatora Dodika i vaše umirujuće šutnje?

Nego, jeste li slušali Nikolu Koju neko veče i imate li išta više kuraži od one koja je potrebna da se recituje Jazavac, pred Petrom Đokićem, ministrom bez fakulteta???

Jeste li se zapitali, koliko košta vaša šutnja, dok se Banjaluka i RS potpuno pretvaraju u pravoslavnu džamahiriju? Znate li vi, umstveni, da parlamentarac Srđan Mazalica, Dodikov posilni i eugenični hobista, zagovara nova iseljavanja, preseljavanja, razmiještanja? Doduše, ovaj put ne na nacionalnoj, nego na ideološkoj osnovi. Jer, jebi ga, ionako smo Banjaluku očistili od Hrvata i Bošnjaka, još da se riješimo Puhala, Šušnice i ovog Bursaća i sve je u redu. Ili kako Mazalica napisa na svom tviter-nalogu: «Prihvatio bih još jedan Glamoč da dođe u Banjaluku, samo da jednog Dragana Bursaća vratimo u Bosanski Petrovac».
Protjerivanje, diskriminacija, segregacija. I svi problemi riješeni.

Pa će i vaši problemi biti riješeni u toj najnovijoj, najočišćenijoj Banjaluci, u koju ni Vučić više ne svraća, nego šalje svoje kerbere. I kako vi umjetnici i akademska elita gledate na šepurenje Noćnih vukova po centru grada uz strojev korak Crvenih beretki? Kako vama djeluju zaključana vrata pravoslavnih hramova i popovska audi-elita, koja ne pruža utočište ljudima što traže pravdu za ubijeno dijete?

Kako sada stvari stoje, sve vam je potpuno OK. I paravojska i popovi biznismeni i narod koji je rastjeran i pohapšen. Na koncu konaca, januar je, sveti srpski mjesec, valja ubosti koju tezgicu u nekom od crkvenih dvorova. Valja odigrati svetog Savu, djeci u školi i ministrima sa dječijom stručnom spremom. Valja “ubosti” sto maraka. Jer, na koncu, valja platiti režije, apanaže, kredite, valja platiti poreze vlasti koja vas jebe trideset godina.

I šta je alternativa? Otići i raditi u slovenačkom staračkom domu ili na njemačkoj baušteli. Ali, ah to je tako grozno i nedopustivo, kad se ovdje može plandovati u Dodikovm anusu za 2 hiljade maraka mjesečno. Smrdi, al’ toplo, jebi ga.

Kaže Nikola Kojo ovih dana na beogradskim ulicama za Vučića:
“Suspendovao si pravo i pravdu i pogazio i pogasio sve institucije. Rešio si da budeš i institucija i zakon i pravda. Zapušio si nam protok energije, ljubavi i radosti. Zaboravio si da si ti naš službenik. Ne plaćamo te da nas vređaš i ponižavaš, da nas nazivaš bagrom i ološem, da budeš i sudija i novinar i advokat i selektor i inspektor i akušer i babica. Zaustavio si nam život na neodređeno vreme, ali sada je tome došao kraj”

Kad ste vi to rekli? Ne na ulici, nego makar pred ogledalom? Kad ste opomenuli Dodika, upozorili ga da je samo najobičniji državni službenik, a ne laktaško mumlajuće božanstvo? Nikad!

I baš zato, baš, baš zato nam je ovako kako jeste! Braćo, drugovi, kolege, vi ste javni radnici, a ulica je najjavnije i najizravnije događanje, ne naroda nego demokratije, pa vam je mjesto uz narod na ulici, a ne preko puta u kafićima i buvarama od pozorišta, čija je svrha preživljavanje od mrvica iz budžeta nepismenih ministara. Pa vam je svrha, baš na akademiji naučena i talentom i ljubavlju zaslužena svrha, stati pred narod i održati mu govor-tom narodu i tom Miloradu, a ne ljubljenje guzice na Dodikovoj paradi i pratećim binskim igrokazima i bahanalijama.

A najžalije mi je onih koji «samo rade svoj posao, najbolje što mogu», racionalizirajući svoju nemoć i kukavičluk iznošenja mišljenja u javnosti. Da je te logike, nikada ne bi čuli Koju tribuna na ulicama beogradskim, nego bi saznavali kako se žali «u sebi» dok predstave radi «najbolje što može».

E, ali to je Nikola Kojo, čovjek koji je imanirao svoje stanje glumca u dešavanje socijalno aktivne i potentne osobe. Zato je Kojo to što jeste, a…

Ma da, znam, previše i ja tražim tamo gdje se nema šta naći.

BUKA