Iscrpljivanje je i sada njegova dominantna metoda kako na bh. nivou, tako i na entitetskom.

Dodik iscrpljuje BiH blokadom rada parlamenta (oba Doma), koje, geometrijskom progresijom, izazivaju druge blokade, djelujući, pri tom, neselektivnom “vatrom” po političkim oponentima, koja je degutanta i neprobavljiva; Nerijetko i prijeteća, što ukazuje na spremnost na nasilje.

Sve to čini kako bi izbjegao provođenje ranije preuzetih državnih obaveza, ali i iscrpljivanjem (“bez mene se ne može/mora biti po mom ili neće ni biti”) osvojio vlast na tom nivou i, potom, razbio zajedničke institucije “iznutra”, sa pozicija u institucijama.

Dodikov “ručni rad” je prepoznatljiv – On prijeti svim čime može zaprijetiti (od ukidanja bonskih ovlasti…, preko ukidanja zajedničkih institucija… do osamostaljenja), sve sa nadom da će neka od tih silnih prijetnji uroditi plodom i ugurati ga u vlast, a da on, pri tom, ostane bez obaveze da sprovede već potpisano; Nakon toga bi, upotrijebio svoju drugu najpoznatiju alatku – proizvodnju haosa, te nastavio da, razvaljujući institucije, istovremeno radi ono što najviše voli: prelivanje kapitala sa budžetskih na lične račune!

Dodiku često nije do sprovođenja vlastitih prijetnji, ali kada mu ne ide, a ne ide mu već cijelu godinu, on nastavlja u tom pravcu, jer mora; Jedino što je dosad dobio jeste dodatna izolacija entiteta kojim suvereno vlada, nemilosrdno, autokratski, bez ikakvog poštivanja zakona i društvenih normi.

Dobio je i galopirajući egzodus iz njega, koji se pojačava iz dana u dan, ali to poboljšava statistike na Birou nezaposlenih, što mu, smatra, ide u prilog. Ionako mu je, oduvijek, stalo više do statistika, posebno lažnih, nego do naroda koje vodi.

Dodik za godinu dana, otkako je član Predsjedništva BiH, nije uradio baš ništa, sem što je sebe doveo do agregatnog stanja – strukturalni problem, jer ne odustaje od opstrukcije rada državnih organa, iako ima vrlo jednostavan način da osvoji vlast i na tom nivou.

Način jeste jednostavan, ali Dodik ne može da ga artikuliše iz svima znanih ruskih razloga.

Dodik je sve, samo ne naivan: Da bi bio “igrač” svjestan je da ne smije u vlastitom dvorištu – Republici Srpskoj – imati bilo kakvog ozbiljnijeg takmaca, čak ni kao moguću političku prijetnju.

Upravo zbog toga je atomizovao političku scenu, lomeći stranke i iz pozicije i iz opozicije.

“Koalicioni” DNS je razbijena vojska, koja djeluje na principu “rakove djece”; “Koalicioni” SP-e se raštimava po Dodikovom direktnom nalogu i biće razbijena kao i DNS; Opozicioni SDS se još uvijek oporavlja od Dodikovih furioznih i snažnih višegodišnjih udara; Slična situacija je i sa PDP-om; Ostale nazovistranke su, jednostavno rečeno, Dodikov priručni alat sa kojim čini šta hoće, kad hoće.

U SNSD-u, poprilično iscrpljenom od čekanja na sarajevske pozicije, vri, ali “ključ” neće baciti, jer ne smiju – Dovoljno je da Dodik, u vještački izazvanoj, nasilno nametnutoj, patformi – Patriote-Izdajnici, upre prstom i unutarstranački protivnik, ma ko on bio, završio bi u nekoj od brojnih septičkih jama Dodikove kanalizacione politike.

Sve to proizvelo je situaciju da je RS talac Milorada Dodika, koji on koristi kao štit i oruđe u svojim ličnim borbama, nikako političkim.

To je i bio cilj njegove “politike”, a, nažalost, malo je vjerovatno da “talačka kriza” u skorije vrijeme dobije neki pozitivan rasplet, upravo zbog atomizovanog i smrvljenog političkog miljea, koji nema snage da stvori kredibilan front Dodikovoj antipolitici u RS; Posebno ne da je otrgne iz njegovih šaka.

Iscrpljivanje će se nastaviti sve dok god Dodik bude mogao, milom i silom, kontrolisati politički milje u ovom entitetu, od kojeg je, kako u institucionalnom tako i u svakom drugom smislu, malo šta preostalo.

I to malo Dodik je spreman baciti u vatru i upravo se priprema za taj završni čin, praćen burnim aplauzima pripadnika Unurašnjeg okupatora, uz čiju pomoć je postao jedini, samim tim i najveći, robovlasnik u Evropi.